Pijanistica Nataša Dukan glazbeno je obrazovanje završila u Splitu. Vrlo rano je počela dobivati i priznanja i nagrade i počela javno nastupati. Pažnju svjetske javnosti donijeli su joj nastupi na natjecanju Čajkovski, u Moskvi, te, kasnije, na natjecanju Chopin, u Varšavi, 1995. godine. Slijedeće je godine dobila punu školarinu za postdiplomski studij s uglednim pedagogom Julianom Martinom, na Umjetničkom institutu Peabody, u Baltimoreu.
DUKAN: Tu sam završila dvije diplome, dva programa; jedan je takozvani "Graduate Performance Diploma", a drugi je "Artist Diploma", koji je najviši umjetnički stupanj. To sam završila i za mene više nema škole. Program "Artist Diploma" je samo sviranje; ja sam mom profesoru, koji mi je bio profesor na Peabodyju, zapravo pomagala - ja sam predavala njegovim studentima. Mi smo više bili poput kolega, nego što je on meni bio profesor. Više smo se savjetovali.
Otada, pa do danas, Nataša Dukan je imala prilike u Sjedinjenim Državama i studirati i raditi i nastupati. Pitamo je kako doživljava svoje američko iskustvo.
DUKAN: Velika promjena! Ali, naravno, ima tu i dobrih i loših stvari. Dobre - ima puno mogućnosti, jako puno mogućnosti i za svirati i za raditi. To mi se strašno sviđa. S druge strane, mislim da je Europa ipak Europa … u smislu da je taj umjetnički nivo puno ekskluzivniji.
Posljednjih par godina i sama radi kao pedagog u Glazbenoj akademiji u Gaithersburgu, pokraj Washingtona.
DUKAN: Nije lako. Predavanje traži strašno puno koncentracije, puno energije. Nakon predavanja, ja sam kao krpa; studenti iz mene sve iscijede. Ali, to je ono što radim, ono što volim. Glazba je ono što ću uvijek voljeti. Ali, ja ne mogu samo predavati, moram i svirati. To je jednostavno dio mene.
Dio sebe Nataša Dukan je prikazala i na koncertu što ga je održala u Washingtonu prije nekoliko dana. Repertoar je bio izabran, kako kaže, "srcem, koje teži romantičarima" - "Pet preludija", "Dvije pjesme", te "Sonata-fantazija u G-molu" Aleksandra Skrjabina, te "Nokturno u E-duru", "Poloneza u A-duru" i "Skerco u E-duru" Frederica Chopina. Počasto mjesto u repertoaru pripalo je, međutim, jednom od njezinih najomiljenijih hrvatskih skladatelja.
DUKAN: Volim svirati Papandopula; obožavam ga. Posebno ga volim svirati ovdje, u Americi. Sjećam se kada sam ga prvi puta svirala na Peabodyju, to je bilo takvo oduševljenje; svi su pitali za note. Sada ima jako puno studenata i na Juilliardu koji sviraju Papandopula zato što su preko mog bivšeg profesora, koji sada radi na Juilliardu, a koji je od mene tražio note, za njega čuli i oduševili se.
Trenutno u životu Nataše Dukan postoji nastava i postoje koncerti, po jedan svaki mjesec do ljeta. Kako zamišlja vrhunac svoje karijere?
DUKAN:Vrhunac karijere? Sigurno, sviranje po cijelom svijetu, a to je teško. Teško je zato što postoje samo dva puta za takav uspjeh - ili ga morate graditi sporijim putem, svirati koncerte, polako, pa sve više i više; ili, dobiti nagradu na nekom velikom natjecanju i to vas lansira odmah. Ali, opet, to je nalik začaranom krugu, jer kako biste svirali koncerte ako nemate nagrade?
Nataša Dukan ima i nagrade i svira koncerte. Lako bi se moglo dogoditi da nam slijedeći puta bude mnogo teže s njom razgovarati, jer bi je put mogao povesti, baš kako i želi, čitavim svijetom.