U newyorškom Muzeju moderne umjetnosti otvorena je izložba koja je tematski usredotočena na isitivanje odnosa između dva velikana umjetonsti dvadesetog stoljeća - Henrija Mattisea i Pabla Picassa. Očekuje se da će ova izložbe privući posjetitelje diljem svijeta.
Muzej moderne umjetnosti ovu izložbu naziva 'Matisse Picasso'. Jednostavno ime za dvojicu umjetnika kojima ne treba dodatno predstavljanje. Direktor ovog muzeja Glenn Lowry kaže da je konkurencija i suradnja između Henrija Matissea i Pabla Picassa izmijenila tijek umjetnosti dvadesetog stoljeća. "Ono što vidite ovdje izloženo su apsolutno izuzetne 132 skulpture, platna i crteži koji se protežu kroz cijelu karijeru ove dvojice umjetnika. Oni predstavljaju integralni dio bilo kojeg pokušaja razumijevanja umjetnosti dvadesetog stoljeća, kao i razumijevanja moderne umjetnosti kojoj je naš muzej posvećen".
O ovoj dvojici umjetnika često se razmišlja u kategorijama suparništva i kontrasta. Matisseovi radovi su krupni, smioni i svijetli. Bio je majstor boja, slikajući djela ljepote i smiraja. Picasso je bio usredotočen na formu i koncept. Njegovi radovi često su izražavali srdžbu, surealizam i ponekad zastrašenje. Kirk Varnedoe jedan je od šest kustosa koji su sastavili ovu izložbu. On kaže kako bi kultura dvadesetog stoljeća bila nepotpuna bez ove dvojice umjetnika. "Matisse je veliki kolorist, a Picasso je veliki formalist. Vrlo su se razlikovali kao umjetnici. Matisse je bio puno manje zainteresiran za istraživanje područja kao što su građene skulpture, a što je bilo jako važno Picassou. Picasso je više živahan i inovativan i inventivan. Matisse je postojaniji umjetnik, no on je i 'umjetnikov umjetnik'. Briljantan je slikar".
John Elderfield, još jedan od kustosa ove izložbe, ističe kako se često previđa veliki utjecaj koji su ova dvojica slikara imali jedan na drugog. "Naš je moto postala Picassova izjava da "nitko nije pomnije promatrao Matisseova platna od mene, kao što nitko nije pomnije promatrao moja od njega".
Kako bi se ilustrirao taj odnos među njima, izložba prikazuje djela jednog pored drugog koja predstavljaju svojevrsni artistički dijalog. Počinje s dva autoportreta naslikana 1906. godine, ubrzo nakon što su se njih dvojica upoznala, a nastavlja sa slikama koje su razmijenili sljedeće godine. Stručnjaci tvrde da je u ranim godinama Picasso pokušavao dostići starijeg Matissea. To se promijenilo 1907. kad je Picasso proslavio kubizam sa slikom Gospođice iz Avignona (Les Demoiselles d'Avignon), koja je bila pod snažnim utjecajem afričkih plemenskih maski. Matisseu, koji je Picassoa prvi upoznao s afričkim plemenskim maskama, u početku se ta slika nije sviđala.
Kirk Varnedoe kaže da se situacija izmijenila nakon desetak godina. Matisse je slikao bujne senzualne fantazije, a Picasso je kanalizirao svoju osobnu nesreću u surealizam, stvarajući djela koja su bila obilježena nasiljem, ružnoćom i deformacijom. Kad je njegov život postao sretniji, što je bilo potaknuto ljubavlju, okrenuo se prema Matisseu. "Početkom tridesetih godina Picasso se morao pomiriti s Matisseom. Kako je sazrijevala njegova veza s Marie Theresom Walters odjednom mu je trebao rječnik senzualnosti u kojem više nije bilo deformacija surealizma. Kome da se okrene ako ne Matisseu?"
John Eledrfield kaže kako su pripreme za ovu izložbu otkrile daleko bogatiji i složeniji odnos između ove dvojice umjetnika negoli se to do sada smatralo. "Kad sve to gledam, ne samo da shvaćam složenost odnosa između ove dvojice umjetnika, već vidim kako su jedan drugom pomagali da podigu svoju umjetnost na višu razinu, tako da izgleda da ni jedan ni drugi ne bi bili u stanju dosegnuti svoje visine jedan bez drugog".
Pri kraju drugog svjetskog rata Picasso se preselio na jug Francuske gdje su njih dvojica postali bliskiji, tješeći se činjenicom da nijedan od njih, za razliku od mnogih drugih umjetnika, nije morao napustiti Francusku tijekom nacističke okupacije i shvaćajući - kako je to rekao jedan kustos - da su 'sami na vrhu brijega'. Matisse je jednom rekao Picassou "moramo što više razgovarati jedan s drugim. Kad jedan od nas umre, bit će nekih stvari o kojima onaj drugi neće moći razgovorati ni s kim drugim".