Na aerodromu u Phoenixu – to je preparirani pas. U Portlandu se ne mogu odlučiti čude li se više akvariju sa zlatnim ribicama ili braniku s kamioneta. U Denveru, to su dva zamorca u kavezu, a, u Las Vegasu, uposlenici ureda za izgubljene stvari još uvijek vrte glavama kada se sjete nedavne omotnice s 25 tisuća dolara, u gotovini.
To su samo neke od neobičnih stvari koje su putnici američkih zrakoplova zaboravili u avionu u žurbi da što prije stignu do svog odredišta ili su ostavili na aerodromu žureći u avion. Od onih malo običnijih tu su bicikli, glazbeni instrumenti, kućni aparati za tjelovježbu, pa i poneka putna torba puna kamenja, za pretpostaviti od entuzijastičkih amatera geologa.
Najčešće se ipak zaboravljaju mali predmeti – ključevi, mobilni telefoni, ručni kompjuteri i druge male elektronske naprave, a, potom, knjige i pokrivači. Njih je i lako zaboraviti – gužve su velike, sigurnosni pregledi vrlo detaljni, a elektronske naprave treba posebno izdvojiti pri prolazu kroz kontrolne točke.
Međutim, dug je popis pronađenih stvari koje uposlenike aerodroma ostavlja zaprepaštenima. Kako netko uspije zaboraviti u avionu svoje umjetno zubalo? Kako netko može smetnuti s uma da sa sobom nosi urnu s pepelom bliskog člana obitelji? Ili, kako daleko uspiju odmaknuti oni koji zaborave svoju nožnu protezu, štake ili čak i invalidsku stolicu?
Vrijedi reći da si uposlenici aerodroma i zrakoplovnih kompanija daju mnogo truda kako bi zaboravne putnike ponovno ujedinili s njihovim ostavljenim stvarima. Često pomoć pruža i lokalna policija pokušavajući pronaći vlasnike elektroničkih naprava pomoću serijskih brojeva predmeta.
U Portlandu, u Oregonu, gdje je tijekom prošle godine bio popisan ukupno 16281 izgubljeni predmet, - od čega skoro tri tisuće kompleta ključeva! -, zaposlenici aerodroma zovu telefonom ili šalju pismene obavijesti putnicima koje uspiju identificirati kao vlasnike izgubljenih stvari.
U Minneapolisu, osoblje ureda za izgubljene stvari čak naziva ljekarne navedene na bočicama lijekova kako bi ih vratila vlasnicima. Ponekad, do vlasnika se dođe nazivajući brojeve iz memorije njegovog mobilnog telefona. A, u slučaju izgubljenog praznog lijesa, koji je iskliznuo kroz stražnja vrata automobila na izlazu iz aerodroma, pomogla su lokalna pogrebna poduzeća.
No, čak i uz mnogo amaterskog detektivskog rada, velik broj predmeta nikada više ne nađe svog vlasnika. Nakon određenog razdoblja,uglavnom mjesec dana, oni najčešće budu poklonjeni dobrotvornim lokalnim organizacijama ili prodani na dražbama, s tim da se prihod koristi u dobrotvorne svrhe. Odjeća se šalje u skloništa za beskućnike. Za životinje se pobrinu društva za zaštitu životinja. Ponekad, rješenje se nađe doslovce pred vlastitim vratima – u Orlandu, zaboravljena sadnica ukrasnog drveta na koncu je bila posađena ispred vrata ureda za izgubljene stvari.