Važna komponenta američkog političkog sustava je lobiranje, odnosno sustavno i ciljano promicanje interesa neke organizacije ili skupine – bila ona profesionalna, etnička, vjerska ili interesna, poput recimo sindikalista, ekologa ili protivnika pobačaja.
Postoje profesionalni lobisti, ali i amateri koji se dobrovoljno angažiraju jer im je do određenog cilja osobno vrlo stalo. O lobiranju, pogotovo etičkoj strani ove aktivnosti, dosta se ovih dana govori na Sveučilištu American, ovdje u Washingtonu, u tamošnjem Centru za istraživanje američke politike.
Jedna od prvih odluka novog saziva Kongresa bila je promjena etičkih pravila po kojima funkcionira to savezno zakonodavno tijelo. Revidirano je takozvano “pravilo pizze” – čime je lobistima ponovno dopušteno da stručnom osoblju Kongresa iz obje stranke, koje često radi duboko u noć, pošalje pizzu – kao simboličnu nagradu za njihov predan rad. Primanje poklona od lobista, bili oni skupi ili jeftini, regulirano je vrlo strogim etičkim odredbama Kongresa.
'Tako i treba biti', objašnjava profesor političkih znanosti na Sveučilištu American Patrick Griffin. Lobiranje je, naime, mnogo više od puke borbe za povoljniji zakonodavni tretman.
Samo novcem, a bez osobnog integriteta, lobist neće zadobiti povjerenje današnjeg kongresmena
Washington je grad koji se u velikoj mjeri temelji na osobnim odnosima - između političara međusobno, ali i između političara i lobista. Uz to što moraju vrlo dobro poznavati problematiku kojom se bave, lobisti moraju izgraditi i osobni integritet, jer će jedino tako zadobiti povjerenje kongresmena.
Međutim, za mnoge Amerikance, koji često politiku ne prate baš pozorno, riječ “lobist” ima negativnu konotaciju. Zamišljaju ga kao imućnog manipulanta koji, s obaveznom cigarom u ustima, časti političare po skupim restoranima. Zauzvrat – zakoni se pišu u korist njegovog klijenta. Svatko tko misli da se lobira na taj način, jako griješi – tvrdi Bob Nardo, student Sveučilišta American, koji polazi kolegije o lobiranju:
"Oni koji pokušavaju lobirati uz pomoć golog novca, ili čašćenjem političara, obično na kraju gube. Jer, kongresmena zanima vaša stručnost, informacije koje imate, a ne novac. U prošlosti je znalo biti drugačije, međutim danas su informacije dostupne svima, te je nemoguće doći s novcem i poklonima i jednostavno kupiti utjecaj."
Zastarjeli klišei o lobistima
Nakon što su slušali predavanja raznih lobista – od lobista velikih korporacija pa do sindikalista i ekologa – studenti su se uvjerili da većina njih ne zarađuje mnogo novca, te da je motiv koji ih pokreće u pravilu – idealizam.
"Lobisti koji rade za Children’s Defense Fund, organizaciju koja se bave promicanjem interesa djece iz siromašnih slojeva ili pak lobisti ekološke organizacije 'Sierra Club' – njima novac nije prvenstven motiv. Zarađuju pristojno, međutim oni lobiraju zbog toga što im je osobno stalo da se pomogne djeci ili da se sačuva okoliš. Naravno, ako ste lobist za neku veliku korporaciju, tada zarađujete mnogo više. Prema tome, lobisti se međusobno vrlo razlikuju, međutim svi su vrlo važni kad se donose političke odluke" - kaže Patrick Griffin, koji na Sveučilištu American predaje kolegij o lobiranju. On se nada da će njegovi studenti, nakon diplome, stečena znanja iskoristiti u političkoj areni, u lobiranju za njima važne zakonske inicijative i na lokalnoj, a i na saveznoj razini.