Njegova glazba ljudski je duh uzdizala i nadahnjivala, slobodu izrazavanja i slobodu izbora slavila. Sa svojih vise od dvije tisuce skladbi i kompozicija, Duke Ellington, jedan od najvecih jazz-skladatelja svih vremena, imao je ogromnog utjecaja na popularnu glazbu 20. stoljeca. Ono sto je Picasso bio suvremenoj umjetnosti, to je Duke Ellington - suvremenoj glazbi.
Rodjen 1899, trideset i cetiri godine nakon americkog gradjanskog rata, u segregiranom gradu Juga, Washingtonu, Edward Kennedy Ellington, poznatiji, naravno, kao Duke Ellington, na poticaj majke, na glasoviru je poceo svirati jos kao dijete. Sa 17 godina, i profesionalno nastupati. Ubrzo i vlastitu glazbu skladati.
Godine 1923, iz Washingtona je presao u New York i vec slijedece godine osnovao vlastiti orkestar, the Washingtonians. Do glavne prekretnice u zivotu Ellingtona i njegovog orkestra doslo je u prosincu 1927. godine kad ih je angazirao Cotton Club, slavni klub Harlema. Orkestar je tada i dobio ime Duke Ellington Orchestra. Duke je volio govoriti da je posao u Cotton Clubu dobio jer je tri sata zakasnio na audiciju, tocno onoliko koliko i vlasnik kluba, koji je onda cuo samo Ellingtona, niti jednog od njegovih rivala.
Godine 1931, Ellington je napustio Cotton Club i krenuo na turneje svijetom koje ce trajati do kraja njegovog zivota – od New Yorka do New Delhija, od Chicaga do Caira, od Los Angelesa do Londona. No, Ellington nikada nije radio sam. On i njegov orkestar predstavljali su jedinstveni kontinuum: on je za njih skladao, oni su za njega svirali.
Big band, za Ellingtona, nije bio samo orkestar sastavljen od 12 duhackih glazbala, bubnjeva, basa i glasovira; za Ellingtona, big band je bio orkestar pojedinaca. Dok su drugi skladatelji i band-leaderi isli za tim da sva glazbala ujedine u jedan zvuk, u jedan glas, u konsonancu, Ellington je vjerovao u disonancu, vjerovao da svaki clan orkestra na svoj vlastiti glas pravo ima. Govorio je: Disonanca je, u Americi, nas nacin zivota. Svi smo mi razliciti, ali americkom drustvu integralni! Ellington je glazbu i pisao tako da ona istakne posebne stilove i vjestine njegovih solista. Zbog toga, ali i iz mnogih drugih razloga, oni su s Ellingtonom i ostajali duga vremenska razdoblja.
Najbolji clanovi njegovog orkestra bili su basist Jimmy Blanton, saksofonist (i klarinetist) Johnny Hodges, trubac Cootie Williams i saksofonist (i klarinetist) Harry Carney, ovaj zadnji s Ellingtonom je proveo gotovo svih 47 godina koliko je i orkestar Dukea Ellingtona postojao. “U velikom loncu americke glazbe,” rekao je trubac Wynton Marsalis, “nema presedana za sve one glasove Ellingtonova orkestra, za sve one razne nacine na koje su njegovi clanovi harmonizirali, jedan drugoga podrzavali, jedan drugoga nadglasavali, jedan s drugim raspavljali i, na koncu, u jednoglasju zavrsavali.”
Pisac Charles Remnay ovo je za Ellingtonov orkestar rekao:”Radeci unutar okvira konvencionalnog big-banda...Duke je pisao glazbu izvanredno raznoliku. Njegove su teme bile zapanjujuce u svojoj jednostavnosti, kao da ih je, zrele, s drveca ubirao. Tonalne odlike orkestra – onaj jedinstveni Ellingtonov zvuk, temeljile su se na isticanju pojedinaca. Glazba je mogla biti lirska, mogla je biti pobjednicka, mogla je biti tuzna, ali i slavljenicka, no nikad suvise daleko od bluesa, ali zavrsavala je uvijek pozitivna.”
Godine 1939, Ellingtonovom se okrestru pridruzio i aranzer, skladatelj i pijanist Billy Strayhorn. Njegov doprinos Ellingtonovim ostvarenjima bio je znacajan. “Take the ‘A’ Train,” primjerice, kojom je zapocinjao svaki koncert Dukea Ellingtona i njegova orkestra, bila je jedna od Strayhornovih skladbi.
Iako je Ellington nastavio skladati i redovito nastupati i tijekom 40-ih i 50-ih godina, zanimanje publike za big-band glazbu pocelo je polako jenjavati. Trijumfalnim nastupom, medjutim, 1956, na Newport Jazz festivalu, Ellington se opet na scenu vratio kao jedan od najvaznijih glasova u suvremenoj glazbi.
Dotada uglavnom skladatelj i bandleader, Ellington-pijanist bio je mahom u drugom planu. Potkraj 50-ih i tijekom 60-ih godina, poceo je suradjivati s nizom drugih velikih glazbenika tog vremena i albume snimati s Johnom Coltraneom, Maxom Roachom i Charlesom Mingusom, Colemanom Hawkinsom... Mladjima je Ellington bio istovremeno i simbol tradicionalnih tonaliteta u jazzu i najbolji primjer kako iz tradicionalnih prijeci u suvremene. U svibnju 1974, Duke Ellington je umro u New Yorku, u 75. godini zivota. Za svoju gotovo pedeset godina dugu karijeru, bio je nominiran za Pulitzerovu nagradu – nije je dobio jer je odbor za dodjeljivanje nagrade, 1965, iz rasnih predrasuda, odbio jednoglasnu preporuku da se Ellingtonu uruci posebna nagrada za zivotni doprinos americkoj glazbi i kulturi; Ellingtonov je odgovor tipican bio: Sudbina mi je naklonjena. Ne zeli da suvise slavan postanem dok sam jos suvise mlad. Ellingtonu je tada bilo 66 godina.
Pulitzerova mu je nagrada tek posthumno dodjeljena, 1999, na stotu obljetnicu njegova rodjenja, “u znak priznanja glazbenom geniju...koji je jazzom zazivao i sirio demokratska nacela i tako dao trajni, neizbrisivi doprinos umjetnosti i kulturi Sjedinjenih Drzava.”
No, bio je Ellington dobitnik vec mnogih drugih nagrada i priznanja, stranih i americkih, medju potonjima – i Predsjednicke medalje za slobodu. Najvaznije od svega, Duke Ellington postavio je temelje na kojima se potom gradilo ono najbolje od americke glazbe. Vise je zvukova Amerike u njegovoj negoli u bilo cijoj drugoj glazbi. Negoli u bilo cijoj drugoj umjetnosti.
Mozda se usporediti moze s Faulknerom, mozda s Fitzgeraldom, mozda sa slikarom Winslowom Homerom....ali nijedan nije tako siroku i gusto pletenu mrezu bacio, niti jedan nije tako nevjerojatno bogato i raznoliko nasljedje ostavio. Duke Ellington je istinski div Amerike bio! Raoul Hernandez je pisao:“Zamislite zvuk koji sadrzi sve zvukove, zvuk koji sadrzi sva iskustva – svaki oblik postojanja.
Zvuci koji iz drevne Afrike su potekli, glazbeni ritmovi koji ulogu govora su preuzeli, zvuci koji tisucama godina kasnije na ovim su obalama izronili, kao krik bez rijeci, istrgnut iz grudiju majcinih. Zvuk covjecanstva koji se grcevito drzi zivota. Zvuk najdublje boli u ravnotezu doveden s najdubljim zvukom vjere, nade, i u konacnici – srece. Zvuk ljudskog iskustva. Zvuk Edwarda Dukea Ellingtona, Dukea Ellingtona i njegovog orkestra.”
Trubac Miles Davis je rekao: “Mislim da bi se svi glazbenici trebali odredjenog dana okupiti, na koljena pasti i Dukeu zahvaliti.”