Članovi 108. saziva američkog Kongresa sutra polažu svečanu prisegu. Dva američka analitičara govore o vanjskopolitičkim pitanjima koja se nameću novom sazivu Kongresa, te o odnosu izvršne i zakonodavne vlasti u Sjedinjenim Državama.
Američku vanjsku politiku uglavnom formulira izvršna grana vlasti, odnosno, predsjednik. Istovremeno, Kongres pažljivo prati predsjednikove odluke. Međutim, u studenome prošle godine, predsjednikova Republikanska stranka osvojila je većinu u oba doma Kongresa. Kako će se to odraziti na američku vanjsku politiku?
Stephen Hess, stručnjak za političke znanosti s Instituta Brookings, ističe da, kada se radi o vanjskoj politici, predsjednik uglavnom ima inicijativu. "Kongres se obično angažira kada predsjednikova politika zapadne u nevolje. Predsjednik, koji je prije dolaska u Bijelu kuću imao malo iskustva u vanjskoj politici, i čija je predizborna platforma bila usmjerena prvenstveno na domaća pitanja, iznenadio je javnost svojim uspješnim postupcima nakon terorističkih napada na New York i Washington. Izgradio je osjećaj povjerenja. To se jasno pokazalo na kongresnim izborima, na kojima stranka koja 'drži' Bijelu kuću, obično gubi mjesta u Kongresu. Ove godine – to se nije dogodilo."
David Keene, predsjednik Američke konzervativne udruge, slaže se s ovom ocjenom. Predsjednik Bush – kaže gospodin Keene – ima više slobode u vođenju vanjske politike od drugih predsjednika, ne samo zato jer njegova stranka kontrolira oba doma Kongresa, već zato jer američka javnost ima u njega povjerenja. Naravno, dodaje gospodin Keene – sve bi se to moglo promijeniti, ukoliko predsjednik počini neku kardinalnu pogrešku. Međutim, za sada, prema ocjeni ovog stručnjaka, nitko ne postavlja ozbiljna pitanja o smjeru u kojem predsjednik vodi zemlju na planu obrane i vanjske politike.
Keen: U vezi Iraka, predsjednik ima odriješene ruke
"Što se tiče Iraka, predsjednik nije dobio potpunu slobodu, ali su mu ruke odriješene. Obje stranke i većina članova obje stranke slažu se da bi vojnu akciju trebalo poduzeti, ukoliko je potrebna. Predsjednik ima sve potrebne ovlasti da učini ono što želi učiniti, ukoliko odluči da protiv Iraka treba upotrijebiti silu, umjesto da mu se samo prijeti silom. Stoga mislim da su mu, što se tiče Iraka, ruke odriješene, ukoliko ne počini neku pogrešku ili se ne dogodi nešto što nitko ne očekuje. Vjerojatno će učiniti upravo ono što je rekao da će učiniti, ukoliko se u Iraku nešto radikalno ne promijeni" - kaže David Keen.
Situacija oko mogućeg rata protiv Iraka znatno se razlikuje od rata u Vijetnamu – ocjenjuje gospodin Hess iz Instituta Brookings. "Prije svega, cijela naša vojska sastavljena je od ljudi koji su u njoj dobrovoljno. Mislim da je to vrlo važno. Naši profesionalni vojnici otišli su u vojsku jer su to željeli. Drugo, eventualni napad na Irak dolazi nakon što su teroristi napali Sjedinjene Države. Ljudi danas doživljavaju međunarodne odnose kao nešto što ih se osobno tiče. Promijenila se i tehnologija ratovanja. Vrlo je vjerojatno da će rat u Iraku trajati vrlo kratko."
Senator Richard Lugar preuzima, u novom sazivu Kongresa, dužnost predsjedatelja senatskog Odbora za vanjsku politiku. Senator Lugar svojedobno je kritizirao Bijelu kuću zbog njenog pristupa rješavanju pitanja Iraka. Međutim, gospodin Keene ipak vjeruje da će Bijela kuća i senator Lugar blisko surađivati. Iako je senator Lugar razvio vlastiti pristup vanjskoj politici, uvijek je spreman na suradnju. Stoga gospodin Keene ne vjeruje da će doći do trvenja između novog predsjedatelja senatskog Odbora za vanjsku politiku i Bijele kuće.
Što su demokrati mogli učiniti?
Govoreći o novom sastavu Kongresa, bivši predsjednik Bill Clinton nedavno je ocijenio da su demokrati izgubili kontrolu u Senatu prije svega zato jer nisu javnost uvjerili da su sposobni učinkovito voditi nacionalnu sigurnost.
Stephen Hess iz Instituta Brookings slaže se s ocjenom predsjednika Clintona, no ističe da su demokrati teško mogli nadmašiti predsjednika na polju nacionalne sigurnosti: "Demokrati nisu kontrolirati Kongres niti 11. rujna 2001, kada su napadnuti Washington i New York. Predsjednikov odgovor na ove napade bio je, kako je američka javnost ocijenila, vrlo oštar, mudar i prikladan. Zato mi je teško reći što je predsjednik Clinton mislio da su demokrati mogli učiniti. No, jasno je da je predsjednik znatno pridonio uspjehu republikanaca na kongresnim izborima zbog osjećaja čelništva koji je donio sa sobom u pitanjima nacionalne sigurnosti."
Odlučnost na području nacionalne sigurnosti pomogla na izborima
David Keene iz Američke konzervativne udruge, najstarije i najveće američke konzervativne organizacije, smatra da je predsjednik Bush pomogao republikancima na kongresnim izborima na još niz drugih načina. "Republikancima je, naravno, znatno pomogla predsjednikova popularnost, ali pomoglo im je i predsjednikovo vođenje vanjske politike i obrane zemlje. No, on se i osobno zalagao za republikance. Znao je da će, ukoliko republikanci izgube mjesta u Kognresu, za neuspjeh svi optuživati upravo njega. Zato je odlučio pomoći republikanskim kandidatima kako bi spriječio gubitak mjesta u Kongresu, koji se, obzirom na povijest, mogao očekivati. Stavio je sve na kocku – i dobio."
Iako predsjednici obično nisu spremni na tako riskantne poteze, kaže gospodin Hess, predsjednik Bush iskoristio je i smjenu u čelništvu senatskih republikanaca, kada je senator Trent Lott odstupio zbog neprilične izjave o rasnoj segregaciji. Predsjednik je, prema riječima gospodina Hessa, shvatio da se pruža prilika da republikanci u Senatu dobiju mlađeg, karizmatičnijeg čelnika, pa se prilično hladno ogradio od senatora Lotta. Gospodin Hess dodaje da predsjednika Busha u inozemstvu potcjenjuju zbog njegovog načina izražavanja, no, kako ističe, najvažnije je ipak da on uspješno komunicira s američkom javnošću.