Dok se Sjedinjene Države pripremaju za mogući rat protiv Iraka, dvije druge države, koje je predsjednik Bush uvrstio u osovinu zla, poduzimaju zabrinjavajuće korake. Sjeverna Koreja, otvorenije, i Iran, nešto prikrivenije, rade na svojim nuklearnim programima. To predstavlja stratešku dilemu za američku administraciju, koja još nije našla odgovor za ovaj problem. O ovoj situaciji govore istaknuti američki vojni analitičari.
S obzirom da je usredotočena na mogući rat protiv Iraka, administracija predsjednika Busha bila je zatečena kada je Sjeverna Koreja priopćila da će obnoviti rad na svojem programu za razvoj nuklearnog oružja. Ova zemlja, koju je administracija predsjednika Clintona okarakterizirala kao "rogue state", odnosno državu-izopćenicu, a predsjednik Bush za njezin režim rekao da je – "zao", sposobna je u kraćem vremenu proizvesti manji nuklearni arsenal. Međunarodna agencija za atomsku energiju optužuje Sjevernu Koreju “da se igra vatrom”.
Biden: Pjongjang veća prijetnja od Bagdada
Ipak, američka administracija i dalje smatra Irak većom opasnošću i nastavlja s gomilanjem svojih snaga u Perzijskom zaljevu. Ima i onih koji se ne slažu s takvom ocjenom. Joseph Biden, demokratski predsjedatelj senatskog Odbora za vanjsku politiku u prethodnom sazivu Kongresa, izjavio je da Pjongjang predstavlja veći razlog za zabrinutost od Bagdada. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld izjavio je da su, bude li potrebno, Sjedinjene Države sposobne voditi rat i protiv Iraka i protiv Sjeverne Koreje.
Mnogi vojni analitičari smatraju, međutim, da to neće biti moguće s postojećom opremom i resursima. Joseph Cirincione, viši znanstvenik suradnik Zaklade za međunarodni mir Carnegie, kaže da je Sjeverna Koreja prilično blizu nabavljanju nuklearnog oružja:
"Za razliku od Iraka, Sjeverna Koreja doista ima plutonij. Kako se čini, pokrenuli su i program obogaćivanja urana, koji je izazvao ovu novu krizu. Pjongjang ima potrebni materijal za nuklearnu bombu. Ne znamo jesu li bombu doista proizveli, no znamo da reaktiviraju postrojenja za proizvodnju nuklearnog oružja, koja su 1994, na temelju sporazuma sa Sjedinjenim Državama, stavljena izvan pogona."
Cirincione: Za razliku od Iraka, Sjeverne Koreja želi pregovarati
Joseph Cirincione smatra da režim u Pjongjangu ima strategiju koju slijedi: "Vode se za vlastitim unutrašnjim sigurnosnim potrebama. Pjongjang je, bez sumnje, svjestan da sada, dok su Sjedinjene Države usredotočene na Irak, ima više prostora za manevriranje."
Ipak, sve još uvijek nije izgubljeno – smatra gospodin Cirincione. Sjeverna Koreja možda će željeti upotrijebiti svoje nuklearne potencijale za pregovaranje sa Sjedinjenim Državama. Izoliranom i siromašnom režimu u Pjongjangu ekonomska će pomoć možda biti važnija od modernog oružja.
"Za razliku od Iraka, Sjeverna Koreja želi pregovarati sa Sjedinjenim Državama. Koraci koje sada poduzima predstavljaju pokušaj da se Sjedinjene Države ponovno dovedu za pregovarački stol. Pjongjang želi doći do sporazuma. S druge strane, Washington zna da može – da tako kažemo – kupiti njihove nuklearne programe i programe za razvoj balističkih raketa. Samo treba pregovarati o cijeni" - kaže Joseph Cirincione.
Godfried: Sjeverna Koreja je još uvijek minorna nuklearna sila
Kurt Godfried, profesor fizike na sveučilištu Cornell, kaže da je Sjeverna Koreja tajnovita i nepredvidiva. Profesor Godfried slaže se da iza sjevernokorejske nuklearne prijetnje stoji potreba za ekonomskom pomoći, no dodaje da to ne treba preuveličavati:
"Sjeverna Koreja je još uvijek minorna nuklearna sila, čak i ako ima nešto oružja. Mislim da je opasnija ogromna sjevernokorejska konvencionalna vojska, koja ima na dometu Seul. To, pak, znatno ograničava opcije američke administracije."
Administracija predsjednika Busha tvrdi da neće dozvoliti da je Sjeverna Koreja ucjenjuje. No, senator Richard Lugar, koji će u novom sazivu Kongresa preuzeti dužnost predsjedatelja senatskog Odbora za vanjsku politiku, izjavio je da će Washington morati razgovarati s Pjongjangom, te da će ostati angažiran u regiji.
Iran u okruženju nuklearnih sila
Nedavno otkriće o dva velika nuklearna pogona u Iranu dodatno je iznenadilo Sjedinjene Države. Iran tvrdi da mu trebaju nuklearne elektrane za električnu energiju, no Washington tvrdi da zemlji s toliko nafte ne treba nuklearna energija. Joseph Cirincione iz Zaklade za međunarodni mir Carnegie kaže da bi se moglo pokazati da Teheran ulaže veće napore u nabavljanje nuklearnog oružja od Pjongjanga. Iran, naime, okružuju nuklearne sile Indija i Pakistan s jedne, te Izrael s druge.
"Ukoliko Iran nastavi razvijati nuklearno oružje, možda ga Sjedinjene Države ili neka druga zemlja više neće uopće moći uvjeriti da se toga odrekne. Iranska vlada smatra da je sigurnost zemlje ugrožena i da će joj možda u budućnosti zatrebati nuklearno oružje da bi mogla zaštititi svoju sigurnost, baš kao što Sjedinjene Države tvrde da im treba nuklearno oružje da bi se mogle zaštititi" - kaže Joseph Cirincione.
von Hippi: Amerika ohrabruje ambicije, umjesto da ih slabi
Upravo zato američka politika možda potiče, umjesto da slabi nuklearne ambicije Irana i Sjeverne Koreje – kaže Frank von Hippi, jedan od direktora programa za znanost i globalnu sigurnost na sveučilištu Princeton. "Američka ih politika možda zapravo potiče. Pjongjang i Teheran možda misle da, dok je Washington usredotočen na Bagdad, moraju učiniti što više mogu, prije nego što dođe red i na njih. Mislim da od toga strahuju i u Sjevernoj Koreji i u Iranu. Nije baš ohrabrujuće biti proglašen dijelom osovine zla."
Irak - najmanja prijetnja, ruski arsenal - najveća
Treći i najizloženiji član osovine zla, Irak, sam po sebi ne prestavlja nuklearnu prijetnju – kaže gospodin Cirincione. Još se uvijek čekaju dokazi o postojanju iračkog programa za razvoj nuklearnog oružja. "Već sama prisutnost inspektora u Iraku onemogućava rad na eventualnim programima za razvoj biološkog, nuklearnog ili kemijskog oružja. Ukoliko Saddam Hussein doista ima skrivene zalihe oružja, inspektori će ih pronaći, ukoliko budu imali dovoljno vremena i novca. Zahvaljujući rezolucijama Vijeća sigurnosti i usredotočenosti predsjednika Busha, Irak je trenutno najmanje opasna od tri zemlje u osovini zla" - smatra gospodin Cirincione.
Prava nuklearna prijetnja, kaže profesor Gottfried, leži u jednoj posve drugoj zemlji. Teroristi traže oružje tamo gdje ga je najlakše nabaviti, a to je u zemlji, koja ga proizvodi u sličnim količinama kao i Sjedinjene Države. "Najveću opasnost predstavljaju ogromne zalihe nuklearnih materijala i oružja u bivšem Sovjetskom savezu, kojemu smo posvetili veliku, ali ne i dovoljnu pažnju. Vjerujem da bi oružje, koje bi teroristi uspjeli nabaviti, vjerojatno stiglo upravo iz Rusije."
Nuklearne prijetnje dolaze s mnogih strana – zaključuje profesor Gottfried, upozoravajući da treba utvrditi koje su od njih najopasnije.