“Bijeli Božić: Priča o jednoj američkoj pjesmi” - naslov je nedavno objavljene knjige o najuspješnih američkih pjesama svih vremena, “White Christmas,” Irvinga Berlina. Snimljena je, podsjeća autor knjige Jody Rosen, čak i na ovim jezicima – holandskom, jidišu, japanskom i – swahiliju! Njenu je prodaju, od 125 milijuna primjeraka u svijetu, nadmašila samo jedna druga – ne neka Beatlesa ili Elvisa Presleyja ili Franka Sinatre nego - “Candle in the Wind,” Eltona Johna, ona njegova verzija iz 1997., princezi Diani posvećena.
Pjevači koji su Berlinovu snimili, suviše su brojni, ali među njima su i Beach Boys i Bob Dylan i Bob Marley. Toliko o njenoj popularnosti i rasprostranjenosti. Prema Rosenu, još i ovo - “pjesma je to kao 'čista ploča' na kojoj Amerika uvijek i iznova izražava ono što misli i osjeća, za rasu, vjeru i za nacionalni identitet.
"U romanu Operacija Shylock,” podsjeća Rosen, “književnik Philip Roth koristi pjesmu White Christmas kao simbol židovskog genija. I sugerira da ima u njoj nečeg subverzivnoga, nešto što je od svetog blagdana učinilo obični festival snijega. Jedan od Rothovih likova i kaže: ”Od vjere je obični kič, schlok napravila. Ali lijepo! Lijepo! Tako lijepo da goyim ni ne zna što ga je snašlo...” "U romanu Majka noć Kurta Vonneguta,” piše Rosen, “‘White Christmas’ je stalni podsjetnik drugog svjetskog rata. Američka je vojska Berlinovu pjesmu i u ratu u Vijetnamu koristila, bila je dogovoreni znak za evakuaciju Saigona. Radio-poruka je glasila: “temperatura u Saigonu 40 i u porastu,” sa skladbom ‘White Christmas’ odmah u nastavku.”
Pjesma je debitirala u zanemarivom filmu Holiday Inn, 1942. Berlin ju je napisao četiri godine ranije. I točno je, Irving Berlin će i sam priznati kasnije, da je pjesmu napisao kako bi se lažnom duhu blagdana malo narugao. "Sanjam o Božiću bijelom, itd..." - nisu bile riječi one njegove prve verzije. One su ovako glasile: ”Ljuljaju palme i stabla naranči svoje grane./ Beverly Hills, Los Angeles, ne zna za bijeli Božić. Sunce u njemu vječno sja i trava je ovdje uvijek zelena./ Ali danas je dvadeset i četvrti prosinca/ I mene srce vuče put sjevera.”
Kad je pjesmu napisao, 1938., Irving Berlin je vec bio natrag u New Yorku, nakon pet, za njega očito predugih godina provedenih u Hollywoodu; satiričnom se pjesmom htio narugati holivudskoj umjetnoj bozićnoj atmosferi, američkoj blagdanskoj sentimentalnosti. No, već u filmskoj verziji pjesme, originalni su stihovi bili zamijenjeni onima po kojima pjesmu i znamo: "Sanjam o Bozicu bijelom, kakve sam nekada znao, baš takvom; Vrh božićnog drvca blista, djeca osluškuju zvon praporaca... Sa svakom koju pišem, čestitkom, sanjam o Božiću bijelom....”
"Sentimentalna, melankolična, tužna pjesma..." - piše Jody Rosen. Pjevač, u jednom vremenu i na jednom mjestu, čezne za drugim vremenom, drugim mjestom, sanja o jednome koje, možda, nikada nije ni postojalo. Irving Berlin, Židov iz Sibira, pjeva o Božiću jedne njemu tuđe, strane zemlje i njene prošlosti, ne svoje.
Kad je Berlin pjesmu napisao, potkraj tridesetih godina, Ameriku je zahvatila bila nostalgija za njenom ruralnom prosloscu. Filmski je hit tada bila priča iz američkog građanskog rata, o Jugu koji nije više postojao – “Prohujalo s vihorom.” Glavni musical bio je Čarobnjak iz Oza, priča o djevojčici iz Kansasa koja se kući svojoj želi vratiti. Knjiga godine 1940., bila je Plodovi gnjeva, Steinbeckova vizija agrarne utopije.
U interpretaciji Binga Crosbyja – njegov glas i Berlinova pjesma bili su savršena kombinacija - Amerika je pjesmu prvi puta čula godinu dana nakon Pearl Harbora. Ona je odmah postala nacionalnom himnom američkih vojnika. Za one koji znojili su se negdje na Guadalacanalu ili smrznuti, ukopani čekali negdje u belgijskom blatu, ona je bila gotovo sastavni dio njihove opreme, bas kao vojnički obroci ili granate.
Kad ju je napisao, Irving Berlin ni snajao nije da će pjesma potrajati. Njenim uspjehom bili su iznenađeni svi, uključujući autora. Hitove je Berlin već bio pisao godinama – “Alexander’s Ragtime Band” datira iz 1911.!, a i čitavih 35 godina kasnije, bit će dovoljno talentiran i plodan da za Broadway napiše musical “Annie Get Your Gun.”
Između ta dva, napisao je Berlin još stotine drugih hitova, ali da nije niti jedan drugi napisao, već bi i od ovoga živjeti mogao. “Najbolja pjesma koju je ikad itko napisao,” govorio je za nju sam Berlin. Ali uvijek i tvrdio da je bila više rezultat sreće nego njegove nadarenosti!
No, nadaren je Irving Berlin bio i zajedno s Coleom Porterom, Georgeom Gershwinom, Jeromeom Kernom....”zlatnu,” Tin Pan Alley, generaciju činio.
U prošlosti, bilo je učinjeno već više pokušaja da se objasni fenomenalan uspjeh Berlinovog “Bijelog Božića.” Najnoviji, Jodyja Rosena, autora knjige “Bijeli Božić: Priča o jednoj američkoj pjesmi”, fascinantna je priča o stvaranju omiljenog američkog božićnog napjeva, priča i o kulturnoj povijesti zemlje koja ga je prigrlila.
Vječna pjesma s odjecima nekih od najdubljih tema američke kulture: čežnjom za mitskom novoengleskom povijesti, čežnjom za toplinom doma i ognjišta, vjera u “radosti i svijetla” Božića. Pjesma je to i iz onog “zlatnog razdoblja” američke popularne pjesme, “zlatnog razdoblja” Hollywooda, simbol vrijednosti i težnji generacije drugog svjetskog rata i saga o židovsko-američkoj asimilaciji. Govoreći jednom općenito o svojim skladbama napisanim za razdoblja drugog svjetskog rata, Irving Berlin je možda najbolje objasnio uspjeh svog “Bijelog Božića,” kad je rekao: ”Povijest je ta koja pjesme stvara.”