Ako Sjedinjene Države krenu u rat protiv Iraka, mnogi smatraju da će se bitka voditi na dva kolosjeka. Jedna će se bitka voditi protiv režima u Bagdadu, a druga za pridobijanje domaćeg javnog mnijenja, američke javnosti. Odnosi između vlade, vojske i medija u ratnoj su situaciji uvijek predmet tenzija – što se može vidjeti u tri novinska komentara koji su objavljeni u današnjim izdanjima američkih dnevnika.
Bijelu kuću i Pentagon – američko Ministarstvo obrane – naravno zanima kako će mediji izvještavati o ratu, ako do njega dođe. “Međutim, vojska i novinari imaju različite profesionalne interese” – piše u bostonskom Christian Science Monitoru John Hughes, bivši urednik tog lista.
“Novinari žele biti što bliže akciji, žele izvještavati i o pobjedama ali i o porazima, oni žele javnosti prenijeti i onu ružnu sliku rata. Iz sigurnosnih razloga, vojska pak želi da se o akcijama koje su u tijeku piše što manje. Općenito gledano, vojska želi da se o njezinom poslu izvještava na što pozitivniji način” – piše John Hughes.
Usklađivanje interesa vojnika i interesa novinara - dio demokracije
Poučena iskustvom iz Vijetnama, kada su novinari bez ikakvih većih prepreka izvještavali o žrtvama i loše planiranim operacijama, američka vojska je u kasnijim ratovima ograničavala kretanje ratnih dopisnika na bojišnici. Zbog toga, piše John Hughes, i u ratu protiv Iraka, ako do njega dođe, bit će sukoba profesionalnih interese, između novinara i vojnika.
“Vojska će određivati gdje i kada novinari negdje mogu ići, hoće li imati pratnju, te na koji se način treba izvještavati o žrtvama te drugim osjetljivim pitanjima. Novinari će pak tražiti što veću otvorenosti, jer javnost ima pravo znati što se događa. Usklađivanje ova dva profesionalna interesa - interesa vojnika i interesa novinara - sastavni je dio demokracije” – piše John Hughes u Christian Science Monitoru.
"Privrženost načelu objektivne istine, ali..."
A jesu li američki mediji pristrani, pogotovo kad se radi o izvještavanju o ratu? - ovo se pitanje na američkoj političkoj sceni često čuje. Naime, ljudi koji se bave novinarstvom često “naginju” prema liberalnim stajalištima, prema ljevici – tvrde američki konzervativci. Oni često navode kao primjer američke elitne, najutjecajnije medije - dnevnike New York Times i Washington Post ili televizijsku mrežu CNN – čije je izvještavanje, navodno, odveć kritično prema republikancima, pogotovo njihovoj vanjskoj politici.
Michael Kelly, konzervativni kolumnist, čiji članak danas objavljuje Washington Post, o ovom problemu piše: “Američko novinarstvo snažno je privrženo načelu objektivne istine, koja mora prevagnuti bez obzira na osobno mišljenje samog novinara. Međutim, ovo načelo zanemaruje jedan važan psihološki aspekt – novinar izvještava istinito, ali o istini piše na način na koji je on vidi.”
Micheal Kelly navodi kao primjer svakodnevne novinarske odnosno uredničke odluke, gdje subjektivne, političke vrijednosti itekako dolaze do izraza – na primjer je li neka tema uopće važna da se o njoj piše, te koje izvore informacija treba smatrati legitimnima, vjerodostojnima, a koje ne?
Kako Washington Post piše o američkom anti-ratnom pokretu?
Kolumnist Brent Bozell navodi primjer Washington Posta koji je nedavno – kako kaže – “jednostrano i sa simpatijom” pisao o mirovnim, anti-ratnim prosvjedima koji su održani u glavnom gradu Amerike. “Američke anti-ratne organizacije sve su više okupljalište raznih živopisnih i pomalo ludih kreatura – raznih trockista, maoista, protivnika globalnog imperijalizma, pristaša Fidela Castra i Slobodana Miloševića” – piše Brent Bozell, te nastavlja: “Međutim, ako o anti-ratnim prosvjedima čitate u Washington Postu, imat ćete dojam da se radi jedino o majkama i bakama koje žele da njihovi sinovi i unuci ne idu u rat.”