Vjerojatno svatko u Americi zna za priču o plimutskim doseljenicima i lokalnim Indijancima, kako su se dvije skupine mirno okupile u naseobini Plymouth, u Massachusettsu, i slavile prvu uspješnu godinu doseljenika uz sočne pečenke divljih purana, krumpiriće i pite od bundeve.
Problem je, međutim, da je gotovo sve što se priča o prvom Danu zahvalnosti, 1621. godine, samo – plod mašte i krivih prepričavanja. Nešto poput američkog mita. Ovaj blagdan, ustvari, ima dvije vrlo različite povijesti – ovu stvarnu i onu romantiziranu i bajkovitu.
Prvu, stvarnu povijest Dana zahvalnosti može se razotkriti samo kroz dva izvora – jedan je pismo koje je prijatelju napisao izvjesni Edward Winslow, u prosincu 1621. godine, a u kojemu kaže: «Kad smo završili žetvu, guverner je poslao četvoricu lovaca da ulove divlju perad. U jednom danu, oni su imali toliki ulov da je, uz malu pomoć sa strane, to potrajalo svima nama gotovo tjedan dana. U to smo vrijeme, uz drugu rekreaciju, održali i malu vojnu vježbu. Došli su i mnogi Indijanci, među njima i Kralj Massasoit, s oko 90 ljudi. Mi smo ih častili i zabavljali tri dana, a, oni su ulovili i poklonili nam pet srna.»
Dvadeset godina kasnije, izvjesni William Bradford je napisao knjigu u kojoj se daju naslutiti i druge pojedinosti o tome što se našlo na svečanoj trpezi tog prvog Dana zahvalnosti. Njegovu knjigu su, međutim, ukrali britanski pljačkaši u vrijeme rata za neovisnost; pronađena je tek stotinjak godina kasnije.
To su, dakle, jedini izvori o stvarnoj povijesti Dana zahvalnosti. Romantizirana nadogradnja, kakva se održala do dana današnjeg, nastala je sredinom devetnaestog stoljeća, upornim radom jedne tadašnje, nazovimo je tako, Marthe Stewart. Sarah Josepha Hale bila je urednica jednog časopisa za žene, koja je odlučila navode iz pisma Edwarda Winslowa vratiti u kolektivno pamćenje, - ali i na trpeze! -, Amerikanaca.
Mjesecima, ova iskusna rodonačelnica trendova kućanske svakidašnjice svoj je časopis punila komentarima o potrebi održavanja dana zahvalnosti, kao i receptima za prigodnu gozbu. U isto vrijeme, pronađena je i izgubljena knjiga Williama Bradforda, iz koje su bilješke o pečenim divljim puranima prerasle u pečenke popraćene ukusnim punjenjem, pržene obične i slatke krumpiriće, sos od brusnica, pite od bundeve i druge đakonije koje do danas pune blagdansku trpezu.
Činjenica je, međutim, - slažu se svi povjesničari -, da je navod o puranima dvojben: ta se ptica nigdje izričito ne spominje, a pod divljom peradi moglo se raditi i o jarebicama ili prepelicama, ali i o divljim patkama ili guskama. Brusnice, pak, po prvi su se puta koristile kao hrana, a ne samo kao ukras, tek pedesetak godina kasnije.
Niti krumpiri nisu mogli biti dio te gozbe 1621. godine – naseljenicima niti jedna vrsta krumpira još nije bila dostupna. Mit je i pita od bundeve – premda su bundeve i buće možda i bile dio prehrane plimutskih naseljenika, oni definitivno nisu imali ni maslac ni brašno, a još nisu ni sagradili prve pećnice.
Najveći mit je onaj o tome da su se takve slave održavale redovito nakon žetvi. Povijesni izvori tiču se samo te jedne jedine slave. No, Sarah Hale je privukla veliku pažnju javnosti, a, potom, poslala i peticiju predsjedniku Sjedinjenih Država da Dan zahvalnosti proglasi državnim praznikom, u kojoj je napisala: «Neka taj dan, od sada pa sve dok na vjetru leprša naša zvijezdama posuta zastava, bude blagdan zahvalnosti za čitavu našu zemlju; neka to bude dan kada će svatko odvratiti oči od svjetskih problema i sa zahvalnošću poslušati smijeh sretne djece, radosno prigrliti i okupiti obitelj, i u srcu zahvaliti Stvoritelju na svom tom blagu.»
I, tako je i bilo. Godine 1863, predsjednik Abraham Lincoln proglasio je posljednji četvtak u mjesecu studenom za «dan Zahvalnosti i Slave našem dobrotvoru Ocu što boravi na nebesima.»