Bio je jedan od vodecih vojnih zapovjednika 20. stoljeca, bio je jedan od najpopularnijih predsjednika u americkoj povijesti. Univerzalno voljen, to nije bio, jos manje – univerzalno stovan, a i kod kuce je, u medijima, bio napadan kao suvise – pasivan. Povjesnicar Stephen Ambrose za njega je rekao: “Da je, kojim slucajem, umro 1941, danas ni fusnota u povijesti ne bi bio.”
Autor njegove najnovije biografije, Carlo D’Este, ovako objasnjava svoje pisanje knjige:”Veliki je broj onih koji o njemu ne znaju bas mnogo – doslo je vrijeme da tu izvanrednu osobu cijelom novom narastaju predstavimo.” Njegova knjiga nosi ime “Vojnikov zivot.” Taj vojnik je bio 34. predsjednik Sjedinjenih Drzava – Dwight David Eisenhower. “Ike,” zvali su ga od milja.…
Svakome tko je ikad razmisljao o tome kako se velike i vazne stvari dogadjaju upravo onima koji se nisu rodili velikima i vaznima, vrijedno je u obzir uzeti zivot Dwighta Eisenhowera. U mjestu Abilene, u saveznoj drzavi Kansas, Eisenhower NIJE bio rodjen – roditelji su ga, kao bebu, tamo iz Texasa doveli, ali mogao je u Abileneu bas i biti rodjen. Jer covjek koji je imao dvije slavne karijere – onu vrhovnog zapovjednika saveznickih snaga koje su porazile Njemacku u drugom svjetskom ratu i onu izuzetno popularnog, dva puta biranog, americkog predsjednika, karijere, dakle, koje su mu donijele poznanstva i prijateljstva s uglednicima iz raznih dijelova svijeta, taj covjek govorio je:”Ono cime se najvise u zivotu ponosim, to je da iz Abelinea dolazim!”
Iz Abilenea, u srcu Amerike, ali i u srzi americkog sna – niti jedno mjesto nije suvise malo ili suvise izolirano da ne bi vazne ljude dalo! Eisenhower nikad nije zaboravljao, a ni drugima to nije dopustao, da je iz takvog jednog malog, prerijskog mjesta potekao. Stalno ga je spominjao, uvijek mu se vracao, u njemu je i pokopan kad je, 1969, umro. Na Ikeov je sprovod gotovo 100.000 ljudi doslo. U gradic koji ni danas nema vise od 6.000 dusa….
Takvih kao Abilene, nanizalo se jos barem desetak uz cestu 70 koja sijece posred ravnog Kansasa. Ni po cemu se ta mala mjesta ne razlikuju jedno od drugoga. Osim sto Abilene slavu ima. I to dvostruku. Dijelom “americke legende” postao je jos sredinom 19. stoljeca, kao kravarski grad. Kad je do njega dosla zeljeznica, za teksaske je stocare Abilene bio krajnja tocka na tisucu milja dugom putu zvanom Chisholm Trail. Ta je prica dobro poznata ljubiteljima westerna. Kad se, potkraj 19. stoljeca, pruga spustila nesto nize i blize Teksasanima, Abilene je u zaborav pao. I u njemu ostao punih 70 godina, dok ga jedan general nije u drugu fazu slave uveo.
Sa cetiri zvijezdice, saveznickim je snagama zapovijedao na Mediteranu; peta mu je donijela vrhovno zapovjednistvo nad ofenzivom na Njemacku. Iskrcavanje u Normandiji nije bila odluka ni Franklina Roosevelta ni Winstona Churchilla ni Charlesa de Gaullea nego – Dwighta Eisenhowera. Covjeka koji je na pocetku rata bio relativno anonimni stozerni casnik u sluzbi legendarnih generala Pershinga i MacArthura. Covjeka koji je, s petoricom brace, u siromasnoj obitelji, u Abileneu odrastao, i u njemu, kao dijete, jarke kopao i kaubojima u njihovim poslovima pomagao, da bi za obitelj zaradio. Sest je djecaka u nevjerojatno maloj kuci odraslo, cetiri na koledz otislo i svih sest uspjesnim zivotom nastavilo.
I nakon srednje skole, Ike je dvije godine u Abilenu radio, 80 sati na tjedan, za 90 dolara na mjesec, da bi starijem bratu, Edgaru, pomogao kroz koledz. Ideja je bila da Edgar potom njemu pomogne u skolovanju. Problem je, medjutim, bio rijesen Ikeovim primanjem u West Point, kad mu je bila 21 godina. Na vojnu je akademiju otisao noseci u dzepu pet dolara. Godine 1921, general Fox Conner poveo je Ikea u Panamu; general MacArthur, 1935, u Manilu, a 1939, k sebi ga je, impresioniran njegovim prijedlogom za akcije na Pacifiku, uzeo sef stozera americke vojske, general George Marshall.
Kad je preuzeo zapovjednistvo nad Evropom, 1942, Eisenhoweru su bile 52 godine. Mnoge je svojim sarmantnim osmjehom i lagodnim nacinom zavarao; iza njih, krio se nemilosrdan i ambiciozan vojnik. Diplomatski je, ali nepopustljivo, cvrstim i sigurnim korakom politickim “minskim poljima” krocio. Svaki mu je prijatelj vjerovao, svaki ga se neprijatelj bojao. Svaku je tesku lekciju svog siromasnog zivota, u Abilenu naucenu, na ratnu pobjedu primijenio.
Mobilizirao je milijune vojnika koji borili su se pod desetak raznih zastava; planirao strategiju na zemljovidu polovice svijeta; koordinirao niz sluzbi; upravljao osvojenim podrucjima; posredovao medju ljubomornim i jalnim saveznickim zapovjednicima. I nosio se s talentiranim i samoljubivim generalima – Pattonom, Montgomeryjem, de Gaulleom… Njemacka predaja trebala je zapecatiti njegovu reputaciju najveceg vojnog zapovjednika 20. stoljeca. Ali, nije! Nikad nije uzivao stovanje kolega-generala. Feldmarsal Montgomery rekao je:”Eisenhower je konferencije odrzavao da bi ideje prikupljao. Ja sam konferencije drzao da bih - naredbe izdavao!” George Patton je Eisenhowerovo vodjenje zadnje faze sukoba nazvao “najvaznijom pogreskom rata.”
Strastveni igrac pokera, inace oprezan covjek, invaziju Normandije naredio je 6. lipnja 1944, i pored loseg vremena. Momcima je rekao:”Pred vama je velika vojna. Oci svijeta uprte su na vas.” Znajuci da mnogi nece prezivjeti, svom se poslu okrenuo sa suzama u ocima. Kao i mnoge druge njegove kontroverzne odluke i ta je imala samo jedan cilj – dobiti rat sto je moguce brze. Bitka je trajala 50 dana i pobjedu je donijela. Zasluzan za oslobodjenje Italije i Sjeverne Afrike, Ike je osobno prihvatio i predaju Njemacke, 7. svibnja 1945.
Nakon rata, Eisenhower je bio predsjednik sveucilista Columbia. Godine 1952, pristao je na predsjednicku kandidaturu republikanske stranke. Za dopredsjednika izabrao Richarda Nixona. Svoju je kampanju opisao kao “kampanju za slobodu u Americi i svijetu.” I pobijedio guvernera drzave Illinois, Adlaija Stevensona, na izborima te i 1957. godine. Ameriku je iz korejskog zapleta izvukao i klopku zvanu Vijetnam izbjegao i komunizam na odstojanju drzao, pruzanjem strane pomoci, vojne i gospodarske, ali “covjek od akcije” nije se bas takvim pokazao kad je kod kuce trebalo rijesavati pitanje desegragacije.
Drustvenim se promjenama, u Americi, opirao i zbog toga zestoko kritiziran bio, ali njegove cvrste odlike zdravog razuma, marljivosti i vjere u sebe i u Boga omogucile su mu da odredi ishod presudnog dogadjaja 20. stoljeca. Te su jednostavne vrijednosti i bile one koje su ga ucinile velikim i vaznim u trenutku povijesti kad bi ista manje od njih - katastrofu znacile….
Unatoc kritikama, bio je jedan od najpopularnijih predsjednika u americkoj povijesti. Prilikom otvaranja Predsjednicke knjiznice u Abileneu, u Kansasu, Ike je dodao recenicu koja nije bila u sluzbenom govoru:”Kad ulazite u ovu zgradu, ne mislite o njoj kao o spomeniku jednom covjeku…nego kao simbol onoga sto Amerika svojoj djeci pruza – mogucnost da teze i postizu.”
Hit iz mjuzikla Irvinga Berlina “Call Me Madam,” iz 1950, bio je savrsena pratnja objema predsjednickim kampanjama Dwighta Eisenhowera – “