Dvanaestog rujna prosle godine, Amerika je bila ispunjena bolom i tjeskobom. Mnogi Amerikanci svoje su osjecaje s drugima dijelili putem Interneta. Jedan takav e-mail poceo je iz San Francisca i tijekom tog istog tjedna – obisao citav svijet. Covjek koji ga je napisao, govori o tom svom “globalnom e-mailu” i o svojoj, nedavno izdanoj, knjizi – prici o Amerikancu afganskog porijekla koji je cijeloga zivota i zivio u dva svijeta, svijetu Islama i sekularnog Zapada……
Dan nakon teroristickih napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, pisac obrazovnih knjiga za djecu - Tamim Ansary, stegnuta je srca, vozeci ulicama San Francisca, slusao lokalnu postaju KGO. “Bombama Afganistan vratiti natrag u kameno doba,” bile su rijeci koje je opetovano cuo. Bilo je i drugih komentara od slusatelja koji su se telefonski u emisiju javljali, poput:”…ali to bi znacilo ubijanje neduznog naroda, ljudi koji nemaju nista sa zlocinom ovdje pocinjenim….,” ili ”….u ratu smo, moramo biti spremni i na kolateralnu stetu…..”
Dosavsi kuci, Tamim Ansary sjeo je za kompjutor i svoje osjecaje, zebnje i strahove pretocio u e-mail koji je poslao na adrese 20-ak prijatelja. ”Pisem ovo kao covjek koji mrzi talibane i Osamu Bin Ladena,” pisao im je Tamim. “Nema sumnje da su oni odgovorni za ove zlocine. Slazem se da nesto treba uciniti protiv tih monstruma. Ali talibani i Bin Laden, oni nisu Afganistan……Kad mislite na talibane, mislite na naciste. Kad mislite na Bin Ladena, mislite na Hitlera. Kad mislite na Afganistan, mislite na Zidove u koncentracijskim logorima……Oni su prve zrtve zlocinaca….Neki pitaju ‘Zasto Afganistanci ne zbace s vlasti talibane?’ Odgovor je: Gladni su, izmrcvareni, onesposobljeni…Prema procjenama Ujedinjenih naroda – pola milijuna sirocadi, vise milijuna udovica…Afganistan nema hrane, ima minskih polja koliko hocete…..Bombama vratiti Afganistan natrag u kameno doba? Pa, Sovjeti su to vec ucinili prije vise od 20 godina!….Koketiramo s idejom o svjetskom ratu izmedju Islama i Zapada? Pa to je bas ono sto je u programu Bin Ladena!….Nemam rijesenja, ali vjerujem da su patnje i siromastvo plodno tlo za razvoj i rast terorizma …..”
To je samo dio teksta koji je Tamim poslao e-mailom dvadesetorici prijatelja. On se, medjutim, poput virusa, rasirio Sjedinjenim Drzavama i stigao na adrese milijuna drugih, diljem svijeta. U srijedu je navecer bio poslan; do petka, Ansaryja su vec ljudi zvali iz Nizozemske, Australije, cak Tajlanda….Globalni je e-mail od 55-godisnjeg Tamima ucinio nesluzbenog glasnogovornika afganistanskog naroda. Oprah, Charlie Rose, Bill Moyers, World News Tonight….mediji su se sjatili na njega! Poceli su mu se javljati stranci sa svih strana svijeta. Sjeverni savez – koji se borio protiv talibana - cak mu je ponudio da bude njihov sluzbeni glasnogovornik na Zapadu. Ansary je galantno odbio.
Tamim se u iznenadnoj slavi jedva snalazio, a dodjeljenu mu ulogu glasnogovornika svega sto je afganistansko s oklijevanjem je i ne bas rado prihvatio. Ansary je, naime, Afganistan napustio s roditeljima, kad je njemu bilo samo 16 godina i vec vise od trideset zivi u Sjedinjenim Drzavama. Prvo u Portlandu, u Oregonu, a od 1976. godine, u San Franciscu. Tamimov otac bio je Afganistanac, majka - Amerikanka, finskog porijekla. Feministkinja jos, i ateist. Tamim je musliman, ozenjen - americkom Zidovkom. Pise knjige za djecu, 75 ih je do sada izdao, uglavnom na teme iz americke povijesti. Seriju knjiga o americkim praznicima, seriju o americkim Indijancima…..
Prije teroristickih napada proslog rujna, zapoceo je rad i na jednoj knjizi malo drugacijoj od onih koje za djecu pise, rekao je Tamim Ansary, prije par dana, u telefonskom razgovoru iz San Francisca…
ANSRAY: “Poceo sam rad na memoarima, u zelji da izrazim svoje dvostruko kulturno nasljedje. Pokusao sam pisati o onome sto sam vidio, jer rodjen sam u jednoj kulturi, ali s jednom sam nogom u obje…U dvije sam odrastao, u dva razlicita svijeta, i imao sam prilike na tu temu razmisljati cijelog svog zivota.”
Ansaryjeva knjiga nedavno je i objavljena, pod naslovom “West of Kabul, East of New York,” Zapadno od Kabula, istocno od New Yorka, s podnaslovom – Jedna afgansko-americka prica. I na neki je nacin produzetak njegovog slavnog, “globalnog e-maila.” Prica o podijeljenoj dusi, podijeljenom zivotu i podijeljenoj obitelji.
“Mnoge, duge godine, moj brat, sestra i ja,” pise Tamim Ansary u svojoj knjizi, “mislili smo da smo jedini Afganistanci u Americi. Kad bih se nekome predstavljao, obicno bih cuo:’Zanimljivo ime? Odakle si?’ Kad bih odgovorio ‘Iz Afganistana,’ imao sam osjecaj, ne neugodan, kako u kuriozitet prerastam. Malo ih je znalo gdje se Afganistan nalazi, neki su u cudu bili da on uopce i postoji. Jednom u skoli, na satu tjelesnog odgoja, trener je ocito bio misljenja da moje bacanje lopte u kos nije bilo nesto vrijedno divljenja i dobacio je:’Ma gdje si ti bio cijelog zivota? U Afganistanu?!’ Kad sam odgovorio potvrdno, bio je zatecen, mislio je da je Afganistan samo izraz, u znacenju ‘na kraj svijeta, na zabacenom, nepristupacnom mjestu’……
Sovjetska je invazija Afganistan vratila na zemljovid svijeta, ali ni to nije potrajalo. U ljeto 2001, jedan mi je novi poznanik rekao:’Hm, iz Afganistana? Nikad ne bih rekao da ste iz Afrike’……..Vec 11. rujna 2001, sve se iz temelja promijenilo. Iznenada, kamo god bih posao, svatko je govorio o Kandaharu i Kunduzu i Mazar-i-Sharifu. Dvanaestog rujna, nagla, neslavna spoznaja o Afganistanu, dovela je do vulkanske erupcije u mom malom zivotu.”
“Vulkanska erupcija” o kojoj Ansary u knjizi pise, bila je njegova reakcija na neke od komentara koje je tog jutra cuo s radija. Zelio se i on, sa svojim razmisljanjima javiti, zelio je, za Afganistan, progovoriti svojim americkim glasom, ali tih i sramezljiv, odlucio je, umjesto toga, prijateljima e-mail napisati. I njima, barem, objasniti kljucnu razliku izmedju talibana i afganistanskog naroda. Za tih 20-ak minuta, pise on, i njegova se podijeljena dusa u jednu stopila. Onog casa kad je postu, jednim pritiskom prsta, poslao, osjecao se, rekao je, beskonacno bolje. Uskoro i - beskonacno ustrasen, jer odgovor na koji je naisao, nije ocekivao, sokiran je njime, zapravo, bio i svasta mu je, priznaje, kroz glavu prolazilo….”
ANSARY:“Reakcije koje je e-mail izazvao…..taj ogroman val osjecaja, snaznih…..mase ljudi, tamo vani, negdje, reagirale su na nesto sto sam JA napisao, to je samo po sebi bilo zastrasujuce…A onda jos, to je bilo vezano uz jedan svjetski dogadjaj, tako uzasan i strasan….sve me je to prestrasilo….”
Zivot Tamima Ansaryja, kao uostalom i zivoti tolikih drugih, potpuno se promijenio 11. rujna. S tim datumom, i Ansaryjeva karijera. Dotad relativno nepoznati pisac knjiga za djecu, preko noci postaje svjetski slavan, zahvaljujuci jednom e-mailu, a zahvaljujuci njemu – izdavac pokazuje i iznenadni interes za jednu davno zapocetu, ali na policu odlozenu knjigu. Pedesetpetogodisnji Ansary ironije je svijestan. “Ne mozete plivati ni u jednoj drugoj rijeci nego u onoj u kojoj ste,” rekao je. “Ja sam se nasao u ovoj!” Je li ikad pozalio sto je napisao onaj e-mail? Je li u njemu rekao previse ili premalo?
ANSARY: “Rekao bih da sam u njemu rekao sve sto sam zelio…Ali protekla je godina bila vrlo komplicirana, znate…nije bilo jasnog odgovora kako ici dalje, sto ciniti…. Ono sto nisam uzeo u obzir kad sam e-mail pisao, cinjenica je da su takvi sukobi nesto potpuno drugo u vrijeme samo jedne supersile, tehnoloski nadmocne, superiorne…..Vijetnamska analogija potpuno nestaje. Za nas, za Ameriku, u rat je moguce ici puno lezernije, jer oni koji tu odluku donose, ne moraju vise u obzir uzimati mogucnost da ce izgubiti sto, dvjesto tisuca svojih ljudi. U Zaljevskom ratu, u bivsoj Jugoslaviji, u Afganistanu, Sjedinjene Drzave nisu pretrpjele gotovo nikakve zrtve. Ali bombardiranje iz zraka izaziva zrtve na drugoj strani, posljedice onda nisu nuzno trivijalne…..U Afganistanu, americka je vojna akcija rezultirala zbacivanjem talibana, nepopularne, nametnute vlade….Afganistan sada ima prilike krenuti ka vecem miru i stabilnosti, ima prilike ponovno uspostaviti reda i sklada, u svom drustvu i kulturi, vise prilike za sve to nego ikad u protekle 23 godine…. Mislim da su svijetu najveca prijetnja drustva kojima bezakonje vlada. U Afganistanu, mi smo mogli – kad kazem “mi” govorim kao Amerikanac, ali dijelom i kao Afganistanac, mi smo se, dakle, mogli od nereda pomaknuti ka vecem redu i suvislosti i to je dobro…”
Ali time je tek pola posla obavljeno, istice Ansary i izrazava zabrinutost da bi Zapad, u Afganistanu, mogao uciniti vise zla nego dobroga. Misliti – vojnom smo akcijom zbacili talibane i to je kraj, krivo je. Jer ako Afganistan sklizne natrag u kaos, nista dobijeno nije. Naprotiv, izgubljeno je. Ostanu li Sjedinjene Drzave u Afganistanu, da bi tamo imale vojne baze i osigurale koridor naftovodu i Afganistanu nametnule nekakav zapadni plan za demokraciju i ljudi osjete pritisak, ne mogu, primjerice, Boga stovati na svoj nacin, ako se to dogodi, to je lose, Amerika nece dobiti prijatelje u muslimanskom svijetu. Za sigurnost Sjedinjenih Drzava, naglasava Tansary, vazno je hoce li, u tom svijetu, imate mase i mase neprijatelja ili mase i mase prijatelja. Osobno, on ne misli da u islamskom svijetu prevladava anti-amerikanizam…
ANSARY: “Velika vecina muslimana u svijetu nije anti-americki raspolozena, zaokupljena je svojim lokalnim problemima, ali mogla bi postati anti-americka. Ozbiljna se bitka vodi za pridobijanje njihovih srca.” Ansaryjeva knjiga “West of Kabul, East of New York” i jest prikaz, duboko osobni, bitke za pomirenje dviju velikih civilizacija. Mogu li se one negdje naci i susresti?
ANSARY: “Mislim da mogu. Treba samo odstupiti korak i ovu sliku sagledati….Sjedinjene Drzave mogu nastaviti u svijetu, kao suverena, zdrava i mocna sila, ali i druge ce zemlje biti suverene, priznate, vlastite vjere i kulture koju su same oblikovale… ako je tako, sve ce biti u redu….Bit ce u redu sve i ako u islamskim drustvima, islam nije odraz borbe sa Zapadom, sto u zadnje vrijeme jest….Islam, kao ni druge kulture i civilizacije, nije neka fiksna stvar, i on prolazi kroz svoje promjene i vrenja.…Mislim da bi nam donijelo koristi ostaviti druge zemlje na miru…i uzdati se u onu – ako smo mi njima prijatelji i oni ce to nama biti.” Ansaryjeva knjiga “Zapadno od Kabula, istocno od New Yorka,” kao triptih je napisana – prvi dio, djecje je vidjenje Afganistana u danima prije Sovjetske invazije; drugi dio, Ansaryjevo je istrazivanje prirode Islama i afganistanskog sistema vrijednosti; u trecem se dijelu suceljava s vlastitim problemom dvostrukog kulturnog nasljedja. I pise:”Kultura Afganistana, ili islamskog svijeta, nije suprotnost kulturi ovdje, ona se samo zasniva na jednom razlicitom skupu pretpostavki.” Takvo razumijevanje islama Ansary, svojom knjigom, i pokusava prenijeti Zapadu. To je jedan dio onoga sto je knjigom htio postici. Istovremeno, ona je i za njega bila prilika i nacin da istrazi vlastito razumijevanje islama kao i da docara zivot zivljen u dvije razlicite kulture, islamskom Afganistanu i sekularnom Zapadu. Za islam njegova djetinjstva vezu ga najtoplije uspomene, ali priznaje da je kao tinejdzer roditeljima povjerio da “duhom cezne” za Amerikom, zemljom koju je znao iz majcinih prica.
“Odrastajuci u dvije kulture,” pise on, “to je kao da stalno stojite nad sirokom pukotinom u zemlji, s jednom nogom na svakoj strani. Kad smo sestra, brat i ja, s majkom Amerikankom i ocem obrazovanim na Zapadu, zivjeli u Kabulu, nikad se nismo uklapali medju lokalnu djecu. Kad smo zivjeli, nekoliko godina, u pustinjskom Lashkargahu, na granici s Iranom, gdje je otac s Amerikancima radio na projektu navodnjavanja, bilo nam je lakse s americkom djecom, premda smo i medju njima bili samo “Amerikanci pod navodnicima.” U Americi, sestra se za republikanca udala i na dubokom Jugu nastanila i afganski identitet potpuno napustila. Brat, inace veliki liberalac, s jednog se puta u Pakistan vratio kao islamski fundamentalist. I to ostao do danasnjeg dana. Sestra, dakle, skroz na Zapad, brat skroz na Istok, istocnije i od Kabula. A Tamim Ansary?
ANSARY: “Vise na americkoj strani….vise sam jedan neobican, cudan Amerikanac.”
Ovog ljeta, Tamim Ansary je, prvi puta u 36 godina, posjetio Afganistan. Otisao je tamo, s jednom americkom humanitarnom organizacijom, da bi dostavio pomoc izbjeglickim logorima. U Peshawaru, na granici, osjetio je, kaze, napetost, bijes i radikalni islam. U Kabulu, i okolici, islam je bio onaj isti, stari, tihi kakav on pamti iz svog djetinjstva. Oba islama, Ansary je i pokusava docarati i prenijeti svojom knjigom. ”Ansary vidi stvari koje mi ne mozemo, a – trebali bismo,” pisao je New York Times u osvrtu na Tansaryjevu knjigu. Nakon “Zapadno od Kabula, istocno od New Yorka,” sprema li nesto novo?
ANSARY: “Poigravam se idejom o romanu koji bi bio o pisanju romana…romana o pjesniku Omaru Khayamu, perzijskom pjesniku iz 11. stoljeca, kad su krizarski ratovi poceli…Pokusavam napraviti novi prijevod njegove poezije, s Farsi jezika na engleski…u isto vrijeme i povijesni roman, kao prijevod proslosti u sadasnjost, kao nacin premoscivanja vremenskog jaza…..prijevod poezije, on je pokusaj premoscivanja jaza izmedju dviju kultura.”
Za Tamima Ansaryja, autora 75 knjiga za djecu, zivot se, u zadnjih godinu dana, bitno promijenio. “Dokaz,” kaze on, “da nikad nista nije konacno.” I onda dodao:” Dva svijeta u kojima sam odrastao, dva svijeta koja su bila tako nepomirljiva, sada, na neki nacin, barem, za mene su dio istoga svijeta. Mislim da sada mogu biti i dvokontinentalan!” Na kraju razgovora, Tamim Ansary, autor, izmedju ostaloga, i cijele serije knjiga na temu americkih praznika, pred godisnjicu je tragicnih dogadjaja, u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji, rekao da bi dan trebalo obiljezavati kao spomen-dan….….
ANSARY: “….kao spomen-dan neduznim zrtvama rata…..Imamo Memorial Day, posvecen vojnicima palim u ratu….imamo Veteran’s Day, i on je vojnicima posvecen….11. rujan trebao bi biti dan zalosti posvecen tipicnim zrtvama naseg vremena, neduznim ljudima koji u jednom trenutku samo svoj zivot zive, u drugom oduzima im ga rat ili nasilje ….”