Ironija je htjela da dva americka kompozitora popularnih, pucki obojenih pjesama najtjesnje asociranih s Jugom budu - Jenkiji, sa Sjevera. Tu jos, medjutim, nije kraj ironiji...Stephen Foster jedan je od njih – rodjen u Pennsylvaniji, umro u New Yorku. Drugi – Dan Emmett, rodio se i umro u drzavi Ohio. O Stephenu Fosteru jednom drugom prilikom...Danas – Daniel Decatur Emmett, jer to je bilo njegovo puno ime, autor niza pjesama medju kojima su svakako poznatije one pod naslovom “Turkey in the Straw” i “Old Dan Tucker.” Najpoznatija, ipak, po kojoj ga danas gotovo jedino i pamte, ona je koja nosi ime – “Dixie”. Dan Emmett rodjen je 1815, u mjestu Mount Vernon. Kako rekoh, u drzavi Ohio. Sa 17 godina pridruzio se jednom vojnom orkestru kao svirac na fruli – fifer. Tri godine kasnije, frulu je zamijenio bubnjevima, a vojni orkestar - orkestrom u jednom cirkusu. Ubrzo je i to mjesto napustio i, lativsi se banja, prikljucio jednoj skupini putujucih pjevaca-zabavljaca. To mu se tako dopalo da je 1843. osnovao vlastitu – Virginia Minstrels. S njome je uspjesno nastupao po Sjeveru, bas kao i druge slicne skupine – najcesce preruseni u crnce. Uslijedila je i kratka turneja po Engleskoj, a po povratku u zemlju, Emmett se pridruzio jednoj drugoj, u New Yorku, koju vodio je izvjesni Dan Bryant.
Jedne subote, 1859. godine, Bryant rece Emmettu: ”Dan, daj napisi nesto novo i zivahno za show u ponedjeljak navecer.” Vec u nedjelju popodne, Emmett je imao sve. Za jedan skec o juznjackoj plantazi, inspiriranu frazom “I Wish I Was in Dixie Land”, napisao je pjesmu kojoj je i dao ime “Dixie Land” iako su je svi odmah zvali samo “Dixie.”
Prema nekim izvorima – “I wish I was in Dixie Land,” Da mi je biti u Dixielandu, izraz je juznjackog porijekla. Uvrijezeno je misljenje da je naziv “Dixie,” za Jug, nastao kao rezultat granice – Mason-Dixon Line, povucene izmedju Marylanda i Pennsylvanije, godine 1769. Granice povucene zbog jednog jednostavnog, ali krvavog, sukoba izmedju Pennovih i Calvertovih, posjednika Pennsylvanije odnosno Marylanda. Kako se oni nikako nisu mogli dogovoriti gdje zemlja jednih zavrsava, a drugih pocinje, sud lorda kancelara, u Engleskoj, naredio je da se izmedju njih povuce cvrsta, stalna crta. Da bi naredbu suda, s punim razumijevanjem i na zadovoljstvo svih strana, sproveli u djelo, u Englesku su odmah poslana dvojica predstavnika – Charles Mason i Jeremiah Dixon. Otud ime liniji IZNAD koje ropstvo nikad nece biti dopusteno.
Neki, pak, tvrde da ime “Dixie” porijeklo vuce s novcanica od deset dolara koje je, sredinom 19. stoljeca, izdavati pocela jedna banka u New Orleansu, u francuskoj Louisiani. Za broj 10, na njima je i bila francuska rijec – dix.
Prema drugim izvorima, izraz “I Wish I Was in Dixie Land” potekao je sa - Sjevera. S prvim mrazom, misli svih putujucih glazbenika-ulicnih zabavljaca letile bi ga toplom jugu i cesto bi se cule rijeci “Well, I wish I was down in Dixie…” Ubrzo bi na jug i sami krenuli….Toliko o porijeklu naziva “Dixie” i izraza koji je Danu Emmettu posluzio kao inspiracija za njegovu pjesmu. Na brzinu napisana, ona je na brzinu sve i osvojila. Svi su kucama, te veceri, 1859, otisli pjevuseci Emmettovu pjesmicu. I svi, na Sjeveru, znali prvi stih njene druge strofe – Da mi je biti u Dixielandu …Drugima su bile draze rijeci prvog stiha prve strofe – I wish I was in the land of cotton, da mi je biti u zemlji pamuka, proizvoda koji je od Staroga Juga i ucinio ono sto je on bio. “Zemlja pamuka” nije bio samo neki ukras govora. Cjelokupno je regionalno gospodarstvo o “Kralju pamuku” ovisilo. Konacni razlog gradjanskom ratu, smatraju mnogi, i bila je “cottonocracy,” pamukokracija. Buduci da je profitabilnost tog glavnog izvora pocivala u potpunosti na neplacenom crnackom radu, vlasnici plantaza nisu otpor ropstvu tumacili samo kao neko filozofsko misljenje vec kao – ekonomski terorizam. Rat izmedju drzava – War between the States, kako gradjanski rat zovu na Jugu, vodjen je u zemlji pamuka i zbog pamuka.
Kako bilo da bilo, Emmettova pjesmica na juris je osvojila cijelu Ameriku. Predsjedniku Lincolnu se jako dopala. I Jeffersonu Davisu, koji je bas nju htio na svojoj inauguraciji za konfederacijskog predsjednika. I tu se ironija nastavlja.
Napisana dvije godine prije pocetka gradjanskog rata, u njoj nije bilo nikakvog politickog naboja. Odmah po izbijanju rata, bila je popularna i na Sjeveru i na Jugu. Na samom pocetku rata, uz nju je marsirala i vojska Sjevera i vojska Juga. Vec krajem prve godine rata, Dixie je postala iskljucivo juznjacka pjesma, nesluzbena himna podrucja, i uvijek stezala grlo momcima u sivim uniformama. Ta aproprijacija jako je ozlojedila Dana Emmetta, koji je, u strahu da ga ne proglase simpatizerom Juga, sto uopce nije bio, brze-bolje napisao rijeci prikladnije za uho Unije i Sjevera. Njih se vise nitko ne sjeca! Bilo je kasnije i dosta drugih, sjevernjackih i juznjackih verzija teksta, ali onaj originalan, i sama melodija Dan Emmetta, iz Mount Vernona, u sjevernoj drzavi Ohio, ono je sto, na Jugu, na noge dize kao ni jedna druga pjesma Amerike. Ustaju na noge, naravno, za nacionalnu himnu - Star-Spangled Banner, iz postovanja, ali za Dixie – zbog Dixieja! Srcu Juznjaka, ona je isto sto i Marseljeza za Francuza. Uvijek je slusa stegnuta grla.