Udovica legendarnog basista i skladatelja Charlesa Mingusa, o zadnjim mjesecima Mingusova zivota u Meksiku, o njegovoj bolesti, o burnim i neobicnim godinama zajednickog zivota i o tome zasto je Mingus bio tako poseban, ne samo kao glazbenik vec i kao covjek….
Kad je umro, 1979, Charlesu Mingusu je bilo samo 56 godina. Umro je od bolesti zvane amiotrofna lateralna skleroza. Opake bolesti misica, u Americi poznatije pod imenom Lou Gehrig’s disease, prema igracu baseballa koji joj je takodjer podlegao… Legenda jazza, basist Charles Mingus, kojega mnogi smatraju i najvecim jazz-skladateljem nakon Dukea Ellingtona, u travnju ove godine bio bi slavio svoj 80. rodjendan.
Tim je povodom, na etiketi Dreyfus, izdan album “Tonight at Noon…Three or Four Shades of Love.” Mingusov uvijek izazovni materijal, u izvedbi Mingus Big Banda. Orkestar je prvotno bio sastavljen samo za jednu priliku – koncert u Carnegie Hallu, odrzan 1979. godine, u cast tada upravo preminulom Charlesu Mingusu. No, bio je tako pun duha i energije da je (s vremenom, u mijenjanom sastavu) nastavio svirati, u Americi i svijetu, sve do danasnjeg dana. Zahvaljujuci tom orkestru, a ponajvise njegovom impresariju – Mingusovoj udovici – Sue Graham Mingus, Charles Mingus i dozivljava svojevrsnu inkarnaciju.
Sue je ucinila vise od bilo koga u cuvanju i promicanju glazbenog nasljedja svog supruga. O Mingusovom zivotu i glazbi vec je dosta pisano – u kritickoj biografiji Genea Santora pod naslovom “Myself When I Am Real,” a i Mingus je, o sebi i svojoj glazbi, pisao u autobiografiji “Beneath the Underdog.” Njima se sada pridruzila Sue Mingus, s memoarima koji, bas kao i album, nose naslov jedne od Mingusovih skladbi – “Tonight at Noon,” s podnaslovom - “Love Story.”
Pocinje u Indiji kamo Sue Mingus odlazi poslije Meksika da bi, po zelji supruga, njegov pepeo Gangesom rasula. S tog mjesta i od tog trenutka, medjutim, tece jedna druga rijeka – iskrena i dirljiva prica o burnim, ali nikad dosadnim, godinama provedenim uz Mingusa… Nikad dosadnim ili monotonim, jer Mingus je bio “prirodna sila.” Snazan, ogroman covjek koji je i bas sa snagom svirao. Glazba mu je bila zestoka i strastvena, agresivna, konfrontacijska. Zvali su ga “jazz’s angry man,” ljutiti covjek jazza, jer bio je poznat po izljevima bijesa. I svojim skladbama Mingus je ‘napadao’ sva goruca pitanja 50-ih i 60-ih godina: rasizam, integracija, nuklearno oruzje, rat, sloboda... Ali skladao je Mingus i o mjestima i o ljudima koje je volio.
Ljubavna prica Sue Mingus – “Tonight at Noon”, osvijetljava jedno vazno poglavlje u povijesti jazza i bogata je slika zivota u New Yorku krajem 60-ih godina, no, u prvom redu, prica je o jednoj nevjerojatnoj ljubavnoj vezi izmedju dvije potpune americke suprotnosti, izmedju jedne smjerne i otmjene bjelkinje, iz privilegirane obitelji Milwaukeeja, koja je nekoliko godina u Evropi radila kao novinarka, i jednog crnca, rodjenog u Nogalesu, u Arizoni, odraslog u Los Angelesu, i u trenutku susreta sa Sue - vec istinskog diva jazza, klasicno obrazovanog, sjajnog, ekscentricnog i teskog umjetnika – vulkanskog temperamenta i divovskih apetita, za sve… seks, alkohol, hranu. S
reli su se, 1964, u njujorskom jazz-klubu The Five Spot. I potom burno rastajali i sastajali dok se, konacno, nisu i vjencali, dva puta – jednom u improviziranom hippie-obredu, koji je vodio pjesnik Allen Ginsberg, deset godina kasnije i u Gradskoj vijecnici. Ginsberg, Norman Mailer, Miles Davis, Duke Ellington, Alvin Ailey, Joni Mitchell…licnosti su iz Charlesovog kruga prijatelja i cesti gosti na stranicama knjige “Tonight at Noon.” Karizmaticnost Mingusova, ona je koja njome dominira…I njegova umjetnost, njegova ljubav, njegov zivot…i njegova divlja, ljutita borba s bolescu koja mu je prvo oduzela sposobnost da svira, a onda i sam zivot….
Sue je svojoj knjizi htjela dati naslov “Portret umjetnika kao umiruceg covjeka.” Portret umjetnika je i dala, ali jedan daleko nijansiraniji od onoga koji nam je dosad bio poznat. Po njenim rijecima, dala je “portret Charlesa kakav je on bio kad nije napadao i kad sam napadan nije bio.” I portret covjeka izrazito hrabrog u susretu, licem u lice, sa smrcu. Vise od 20 godina moralo je od nje proci prije nego sto je Sue Mingus pozeljela o njoj i o Meksiku pisati ….
Sue Mingus: “Zasto sam htjela pisati… znate i sami, za Charlesa nije bilo ni nade ni pomoci, dogodilo nam se sto i tolikim drugima – kad drugog nacina nema, covjek se cudu nada. Otisli smo u Meksiko, vidarima, cudotvorcima i egzoticnim lijekovima …Lijecnici su Charlesu dali samo nekoliko mjeseci zivota. Kad vam nista drugo ne ostave, od nade zivite. Nemate za to racionalnog objasnjenja. Za svaku se slamku hvatate. Charles je bio tako hrabar, pun humora i ironije i enormne energije. Bio je to Mingus drugaciji od onoga kojega su ljudi znali – naprasitog, ponekad nasilnog, bombasticnog, agresivnog…Ali mediji su to voljeli, jer su to dobro i prodavali. Tihi, misaoni Mingus,” prica Sue, “onaj koji je svakog dana sate i sate kraj glasovira provodio i skladao, koji je govorio da ga tamo, na tipkama, melodija ceka, da je njemu – virtuozu na basu, ona dar od Boga. Charles je bio njezan i duboko spiritualan covjek, to ste iz njegove glazbe mogli naslutiti, ona obuhvaca cijeli spektar emocija i osjecaja. O tom sam Mingusu htjela pisati, jer mnogi ga takvog nisu znali…Bolest koja ga je odnijela, bila je strasna. Ipak, smisao za humor nikad nije izgubio, nikad se nije zalio ili na Boga glas podizao. Izvanredan je bio i svih se zivotnih vrijednosti, o kojima je s pozornice tako glasno vikao, do kraja sam drzao. Eto, o tome sam htjela pisati, i o svom zivotu i o tome kako smo se sreli…Nije bilo lako, bilo je tu puno samoanalize i ispitivanja nase veze, nasih dvaju razlicitih svijetova u srazu, zasto smo, unatoc svemu, ostali zajedno…sve to zadire duboko i stoga je za knjigu trebalo puno vremena….”
Gnjev “ljutitog covjeka jazza” za Sue je predstavljao zagonetku, ali nikad zastrasujucu prepreku. Za razliku od mnogih drugih, kaze Sue, koji su ga se bojali i stoga propustali vidjeti njegov smisao za humor. Da, imao je i izraziti smisao za ironiju, dodala je ona, ali ona mu je bila potrebna da bi manevrirao vodama drustva koje je, u osnovi, prema njemu bilo neprijateljski raspolozeno. Sue ne porice da je zivot s Charlesom ponekad bio vrlo tezak.
”Bilo je dana, “ pise Sue Mingus u knjizi, “kad sam pozeljela da novac mogu spustiti pred vratima, cuti fantasticnu glazbu, biti svjedokom cudesnog dogadjaja zvanog “Charles”, a potom se iskrasti na ulicu, kao slobodna zena….” Je li doista tako ponekad osjecala?
SUE MINGUS: “Apsolutno! Da sam mogla, da sam imala kartu i novaca, vjerojatno bih se tada na brod za Kinu ukrcala. Bilo je trenutaka kad sam se htjela pokupiti i na suprotnu stranu nestati…Ali stalni karnevali u Charlesovoj glavi, njegova beskrajna mastovitost, za njega je, znate, izmedju stvarnosti i maste bila vrlo tanka crta, njegova kreativnost, glava mu je uvijek zvonila od ideja…to nije nesto sto cini zivot obicnih, normalnih ljudi…sve je to Charlesa cinilo posebnog…Sve ga je to hranilo i onda kad je umirao. ”
Sue Mingus je za svoju knjigu dobila izvanredne kritike. Jedna, u listu Newsday objavljena, narocito joj je draga. “Postoje one divovske licnosti koje, prema rijecima Walta Whitmana, sadrze u sebi mnostva. Charles Mingus u tu kategoriju spada. U njemu su sadrzana bila mnoga mnostva.” Za Sue, Mingus je u prvom redu bio covjek, muskarac, tek onda glazbenik. O njegovoj glazbi nista nije ni znala kad ga je srela. S njom se puno bolje upoznala, priznaje, otkako Charlesa vise nema.
SUE MINGUS: “Prvo Charles, a onda njegova glazba, tako je to bilo za mene. Za razliku od drugih koje je njegova glazba prvo apsorbirala. Charles je bio tezak covjek, ali je bio moj tip muskarca… sa svim njegovim problemima. Izazov i rizik treba voljeti, ali to nije nuzno za svakoga…” Na pitanje “Kako je rasno mijesanom paru bilo zivjeti 60-ih i 70-ih godina,” Sue Mingus se slatko nasmijala i rekla: Boja koze bila je najmanji od nasih problema! Osim toga, zivjeli smo u New Yorku. Da je to bilo u Alabami, bilo bi vjerojatno drugacije. Ono sto je bilo tesko, bila je licnost Charlesa Mingusa. Jer Mingus je za sobom, gdjegod je stao, duboke stope ostavljao. Ali uz Charlesa, naucila sam puno o rasi. A naucila sam i to da u svaki prostor ulaziti treba sigurno i samopouzdano i ako znate to sto radite, drugi ce vas prihvatiti. Cak i onda kad misle da ne bi trebali.
”Na kraju, razgovor se vratio na one zadnje dane, u Meksiku. Meksiko je nadu nudio i Charlesu zivot produzio. Iako su oboje, priznaje Sue, razmisljali o nacinu na koji Charlesovu agoniju – skratiti. Ali ima i lijepih sjecanja na te dane….
SUE MINGUS: “Bili su to, znate, i divni, aktivni dani….Nismo pasivno sjedili kao ja sad, u stanu, gledajuci sa 43-eg kata na Hudson River…nego zalaske sunca u Meksiku, bili smo stalno u pokretu trazeci lijeka. Nocne su voznje Charlesa, u invalidskim kolicima, u san uljuljkivale…u disco me je cak vodio… i po najboljim restoranima. Ono sto je moglo biti razorno, a i bilo je, zbog njegove bolesti, Charles je pretvorio u nesto zivota puno, zivota, energije i apetita……”
“Svoju je smrt zivio s jednako energije i strasti kao i svoj zivot,” rekla je na kraju razgovora Sue Mingus. Samo o tome, dodala je uz smijeh, mogla je cijelu knjigu napisati….
Memoare Sue Mingus - ”Tonight at Noon: A Love Story,” izdala je njujorska kuca Pantheon Books….