Obrazovni djelatnici u Sjedinjenim Državama već duže naglašavaju potrebu da se ženama pruži više mogućnosti za sveučilišno obrazovanje i napredovanje na radnom mjestu. Njihovi su napori dali rezultata. Žene su sve obrazovanije i rade sve odgovornije poslove. No, prema statistikama, muškarcima ne ide tako dobro.
Na sveučilištima diljem Sjedinjenih Država, čak 57 posto diploma odlazi ženama. Ranije su većinu diplomaca činili muškarci. Počevši od 1879, osim kratkog razdoblja tijekom drugog svjetskog rata, visokim obrazovanjem u Americi uvijek su dominirali muškarci. No, krajem sedamdesetih, žene su se počele upisivati na studij u rekordnom broju, što znači da su dobivale i više diploma.
Tom Mortenson, viši znanstveni suradnik washingtonskog Pellovog instituta za proučavanje mogućnosti u višem obrazovanju, kaže da je društvo sve više počelo naglašavati uspjehe žena, istovremeno zanemarujući sve veće probleme muškaraca. "Između 1970. i 2000. broj žena s fakultetskim diplomama porastao je s 340 tisuća na oko708 tisuća. To je veliki porast, koji pokazuje da su žene ostvarile znakovit napredak. Zanimljivo je spomenuti da, prema statistikama, broj muškaraca s fakultetskim diplomama u istom razdoblju gotovo uopće nije povećan".
Godine 1970. samo 14 posto svih titula doktora znanosti odlazilo je ženama. Danas je taj broj znatno viši – već je dostigao 40 posto. Udio žena među doktorima znanosti na polju medicine porastao je s 8 na 44 posto. Neki stručnjaci za obrazovanje upozoravaju da se danas jaz među spolovima mjeri po većoj uspješnosti žena od muškaraca.
Christina Hoff Sommers, znanstvena suradnica instituta American Enterprise i autorica knjige “Rat protiv dječaka” ističe da ovaj trend nije ograničen samo na Sjedinjene Države. "Dječaci zaostaju za djevojčicama u obrazovanju u gotovo svim važnijim aspektima. Djevojčice dobivaju bolje ocjene, imaju veće težnje i vjerojatnije je da će upisati studij. Djevojčice su daleko bolje od dječaka u pisanju i čitanju. Mnogi od ovih trendova pojavljuju se u raznim zemljama svijeta".
Prema riječima Christine Hoff Sommers, poboljšanje obrazovanosti žena vjerojatno je najveći uspjeh obrazovanja u proteklih trideset godina. Ženske organizacije, međutim, ističu da je ovaj korak naprijed samo protuteža uobičajenoj diskriminaciji prema djevojčicama u školskim klupama. No, gospođa Hoff Sommers ukazuje da je više istraživanja pokazalo da spolne diskriminacije u američkim školama zapravo nema. Prema njenom mišljenju, inzistiranje da su djevojčice izložene diskriminaciji samo je pridonijelo zanemarivanju problema s kojima se u obrazovanju susreću dječaci.
Sa svoje strane, Susan Bailey, izvršna direktorica Centara za žene Wellesley, smatra da je diskriminacije ipak bilo. Centri Wellesley su, u suradnji s Američkom udrugom sveučilišnih nastavnica, sastavili zapaženi izvještaj iz 1992. naslovljen “Kako škole zakidaju djevojčice”. U tom se izvještaju tvrdilo da djevojčice dobivaju lošije obrazovanje od dječaka.
Gospođa Bailey ističe da se taj jaz ipak smanjio od objavljivanja izvještaja. ": Neki podaci iz tog istraživanja pokazali su da djevojčice sustižu dječake kada se radi o matematici i prirodnim znanostima, no da još uvijek za njima znatno zaostaju. Međutim, u posljednjih deset godina taj se jaz znatno smanjio".
Gospođa Bailey ističe da je ženski spol bio zanemaren ne samo u učionicama, već i u udžbenicima američke povijesti. Međutim, Christina Hoff Sommers smatra da je ispravljanje ove situacije otišlo predaleko, te da se sada u udžbenicima ne govori dovoljno o muškarcima. "Trebamo u škole vratiti udžbenike u kojima se spominju muški junaci. Zbog vala političkog bontona, mnoge od tih knjiga su izbačene iz uporabe. Jedan moj prijatelj s Harvarda pregledao je udžbenike za više razrede osnovne škole. Kako kaže, djeca koja iz njih uče mogu steći dojam da su Ameriku naselile tinejdžerke koje su putovale u pratnji roditelja".
Tom Mortensen, sa svoje strane, ističe da dječaci zaostaju u obrazovanju, jer obrazovni djelatnici ne uzimaju u obzir kako dječaci uče, razmišljaju i žive. Iako djeca oba spola odrastaju zajedno u obitelji – kaže gospodin Mortensen – ipak su različita – dječaci su veći, jači, agresivniji i bolji u motoričkim vještinama, dok djevojčice ranije sazrijevaju stječu disciplinu za školski rad.
Christina Hoff Sommers kaže da obrazovni djelatnici moraju poticati dječake kroz konkurenciju i njihovu sklonost fizičkoj aktivnosti. "Ukoliko želite prosječnog dječaka zainteresirati za školu, morate mu omogućiti da se u nečemu natječe s drugima. Morate mu dati odmor za kretanje i igru s drugim dječacima. To, naravno, treba i djevojčicama, ali u manjoj mjeri. Dječaci su najsretniji kada jure po školskom dvorištu".
Problemi s kojima se susreću dječaci brinu ne samo obrazovne djelatnike, već i demografe i razne poslovne organizacije. Naime, postoji bojazan da uskoro neće biti dovoljno muškaraca za popunjavanje postojećih radnih mjesta. Prošloga je mjeseca Business Roundtable, organizacija koja okuplja direktore nekih od najvećih američkih kompanija, naručila provođenje istraživanja o tom pintanju.
Susan Bailey iz Centara Wellesley ističe, međutim, da, unatoč obrazovnim problemima dječaka, djevojčice i žene još uvijek nisu postigle punu jednakost s muškarcima u pojedinim granama privrede. "Važno je vidjeti u kojim se poljima zapošljavaju žene, a u kojima muškarci. Primjerice, u informatici, tehnologiji, građevini i slično daleko je više muškaraca nego žena – čak i danas".
Susan Traiman iz organizacije Business Roundtable kaže da bi prava kriza mogla nastati ne zbog manjka pariteta među spolovima u spomenutim poljima, već kada se, jednog dana, muškarci ne budu mogli zapošljavati u tim poslovima zbog manjka kvalifikacija."Djevojke koje su dobre u matematici pokazuju, na primjer, manje zanimanja za zapošljavanje u informatici od mladića. Dapače, vidimo da se na takvim poslovima sve više zapošljavaju mladi muškarci koji za njih nisu dovoljno obrazovani. Dakle, moramo se angažirati na dva pitanja – kako učiniti takve poslove zanimljivijima za žene i kako bolje obrazovati muškarce".
Za razliku od žena, muškarci nisu u protekla tri desetljeća posebno napredovali u obrazovanju. Muškarci još uvijek zauzimaju najviše položaje u javnom i privatnom sektoru. No, utjecaj žena u tim sektorima ipak raste, zahvaljujući višegodišnjim političkim i zakonodavnim naporima. Hoće li društvo pokušati pomoći i dječacima, koji su se, zahvaljujući tim naporima, sada našli u nepovoljnijem položaju? Hoće li se organizacije za prava žena usprotiviti takvoj mogućnosti ili će je prihvatiti? Hoće li dječaci iskoristiti prilike koje im se pružaju. Odgovori na ova pitanja utjecat će u velikoj mjeri na oblikovanje američkog društva u 21. stoljeću.