Unatoč činjenici da Bijela Kuća i Državno tajništvo odbacuju prijeteće riječi Sadama Husseina, kojima on potencijalne napadače upozorava da moraju biti spremni iskopati vlastite grobove, žestoka retorika Washingtona i Bagdada samo postaje još oštrija. O tome razgovaramo s pisacem i vojnim analitičarom Ralphom Petersom.
Ralph Peters:Ovdje se radi o nekoliko stvari. Kao prvo, mislim da se radi o smislenom pokušaju američke administracije da se Saddama drži u neizvjesnosti, da ga se drži uzrujanim, da ga se natjera da povuče glupe poteze; npr. da nadjemo gdje se skriva ili da ga se nagna da digne ruku na ljude iz vlastitog kruga. Jer – najbolja bi situacija bila ta kad bi se on bojao vlastite vojske te kad bi proveo čistku u njenim redovima neposredno prije rata. Tu je i druga stvar, mislim da administracija privikava naše europske saveznike na razmišljanje o takvom napadu. A treća – po meni ujedno i najvažnija stvar jest da se sada vodi jedna zdrava interna debata - sve ove diskusije – bi li trebalo, koji je najbolji način da se to učini itd – sve je to zdravo. Mislim – puno se toga zbiva iza zatvorenih vrata , no čak je i javna rasprava dobra. Jer u društvu poput našeg, ova bi vrsta diskusije mogla na vidjelo iznijeti neke teškoće koje izolirani vojni planeri možda nisu predvidjeli. Stoga mislim da će na kraju rezultat biti samo dobar.
Kad govorimo o vojnoj operaciji protiv Iraka, neki već izražavaju sumnju da ovaj puta ne bismo izborili tako laku pobjedu kao u zaljevskom ratu protiv te države. Predstavlja li to razlog za zabrinutost?
Ralph Peters: To je uvijek stavka za zabrinutost. Kad vršite vojno planiranje, nikada ne smijete pretpostaviti da će se dogoditi ono najbolje. Uvijek se morate spremiti za ono najgore. Stoga me zabrinjava kad čujem članove naše vlade, one koji nemaju vojnog iskustva, kada govore da ćemo 'ih pregaziti' ili pak pričaju o nekim elegantnim načinima da to učinimo ili o jeftinim načinima da to postignemo. Bilo bi odlično kad bismo Sadama mogli srušiti na neki jeftin način, no – na to ne možemo računati. A neuspjeh si ne možemo priuštiti. Napadnemo li Irak, moramo uspjeti. I ukoliko na početku doživimo neuspjeh, moramo na dohvatu ruke imati sve što je potrebno kako bismo ispravili taj neuspjeh, kako bismo pošli naprijed i svrgnuli Saddama. To je od ključne važnosti.
Bi li bilo potrebno uporabiti takvu masivnu silu poput one koju smo koristili u zaljevskom ratu ili bismo mogli posegnuti za taktičkom uporabom manjih postrojbi , kao što sada vidimo u Afganistanu?
Ralph Peters: Mislim da bi potrebna bila znatno veća snaga no u Afganistanu. Naravno, može se dogoditi da vam sreća bude naklonjena, no želim istaći da se u ratu ne smije računati na sreću! Zapravo, morate pretpostaviti da će se sreća okrenuti protiv vas. Dakle – morate imati veliku silu – možda ne toliko snažnu kao onu za pustinjsku oluju, zato što smo sada sposobniji, no potrebno je imati velikusilu u blizini, za kojom se može posegnuti u slučaju potrebe. Ne smijete ovdje imati jeftin pristup. On skoro da jamči loš rezultat. S druge strane, ukoliko Saddama ubije neki njegov tjelohranitelj, ili se Republikanska garda okrene protiv njega – to bi bilo odlično! No, ne smijete računati na takve stvari. S obzirom da mu je ego ozbiljno povrijedjen u zaljevskom ratu, mislite li da bi Saddam sada mogao posegnuti za nekim drastičnijim mjerama?
Ralph Peters: Zapravo, mislim da bi mogao. Mislim da je tu sličan Hitleru iz 1945, u smislu da bi bio spreman sa sobom povući tisuće, a možda i stotine tisuća vlastitih ljudi. Stoga i mislim da bi mogao posegnuti za oružjem masovnog uništavanja – protiv naših trupa ili protiv vlastitog naroda ili čak i kombinirano – protiv vlastitog naroda i naših trupa, budu li se one nalazile u iračkim gradovima. Zbog toga sam vrlo zabrinut. Stoga trebamo od početka kristalno jasno dati do znanja da bi bilo kakvo korištenje oružja za masovno uništenje protiv američkih trupa ili naših saveznika, rezultiralo doslovce uništavajućim odgovorom, takodjer s oružjem za masovno uništenje. Ne smijemo dopustiti da te neki nasilnik spriječi u tvojim nakanama. Ne smiješ se povesti za vlastitim strahom. Dakle , da sažmem: napadnemo li Irak, pokušamo li svrgnuti Sadama, moramo biti spremni na najgore. I moramo biti spremni da ovaj puta stvari obavimo kako treba, da idemo do kraja.
No, često se prisutnost kemijskog oružja ne manifestira odmah na bojnom polju, nije li tako?
Ralph Peters: Ovisi. Ako ste napadnuti kemijskim oružjem, znat ćete to odmah – barem u većini slučajeva. Radilo se o staromodnom bojnom otrovu iperitu ili pak o nekim modernijim bojnim otrovima, ili ćete biti u teškom stanju ili ćete odmah umrijeti. Međutim, valja brinuti o ostatcima, odnosno o djelovanju ostataka tog oružja, kada se npr. krećete područjem na kojem su oni korišteni, a vi to ne znate. I naravno, morate voditi računa o novim sintetskim agensima. Dakle – postoji puno razloga za zabrinutost. I ponavljam: morate se pripremiti najbolje što možete za sve te stvari, no, ne smijete dopustiti da vas strah paralizira. Strah nikada ne predstavlja dobru strategiju.