“Burne dvadesete”, razdoblje tijekom kojega je svatko, cinilo se, mogao ostvariti svoj san o bogatstvu, primicale su se kraju…
Nakon prvog svjetskog rata, Amerika je naglo usla u jedno nemirno, nespokojno razdoblje, ispunjeno pravom provalom neke nove energije. Pocelo je uvodjenjem prohibicije – zakonom odredjene zabrane proizvodnje i prodaje alkoholnih pica, te usvajanjem, 1920. godine, 19. amandmana kojima je zenama dato pravo glasa. Iste godine, donji rubovi zenske odjece skacu uvis, s njima i mnoge cudoredne obrve. Louis Armstrong, sa svojom trubom, u Chicago stize. Bessie Smith snima “T’Ain’t Nobody’s Bizniss.” Godine 1922, Francis Scott Fitzgerald objavljuje “Tales of the Jazz Age.”
On, Hemingway i Gertrude Stein Amerikanci su koji u Parizu zive. Na Broadwayu - Al Johnson, braca Marx i Barrymoreovi, i premijera Gershwinovog djela - “Rapsodija u plavom.” Mnogi u mjesto Cicero hrle, u drzavi Illinois, na prijateljski stisak ruke s Al Caponeom. Godine 1927, zemlja bodri Charlesa Lindbergha na njegovom prvom solo-letu preko Atlantika. Babe Ruth 60 home-runs postize. S prikazivanjem pocinje prvi zvucni film – “The Jazz Singer.” Duke Ellington u Harlemu svira, u elegantnom Cotton Clubu. Model A Fordovi novotarija su i svi uz zvuke Charlestona plesu. Burza cvijeta. Predsjednik Hoover, 1928, izjavljuje: “Amerika jos nikad prije nije bila blize konacnoj pobjedi nad siromastvom.” Ziegfeldova hit-revija nosi naslov “Whoopee!” I “whoopee” je bilo sve do – “crnog utorka.” Do do kraha burze. Ples je tog dana prestao, orkestar kuci otisao….
Ljeto 1929. godine zapravo i nije tako lose izgledalo. Optimizam starih dana jos uvijek je vladao. Istina, u zraku se osjecala neka nervoza, ali – trziste vrijednosnim papirima izgledalo je stabilno. Iako je nekih zloslutnih predznaka vec bilo. Intenzivni gospodarski rast za ratnih i poratnih godina, usporio je; iz Saveznih rezervi dolazila su upozorenja o burzovnim spekulacijama; ostar pad vrijednosti dionica zabiljezen je jos bio u ozujku, pa u srpnju i u kolovozu. Pocetkom rujna, one su vec bile u strmoglavom padu i istom putanjom nastavile u listopadu.
Zavladala je panika. U cetvrtak prije “crnog utorka”, skupina bankara milijune je potrosila u kupovanju kljucnih dionica ne bi li cijene stabilizirala. Samo do podneva tog dana, kroz ruke na njujorskoj burzi prosao je rekordan broj od 12,894.650 dionica. Trziste se oporavilo, dobri se izgledi zadrzali i tijekom poslijepodnevnih sati. Vikend je s olaksanjem docekan. Ponedjeljak je bio mjesoviti dan – trgovalo se zivahno, ali i gubilo puno. I za razliku od prethodnog cetvrtka, dramaticnog oporavka nije bilo. Bio je to preludij “crnom utorku”, danu kada se dno Wall Streeta urusilo, jer se, najjednostavnije receno, na njemu vise prodavaca nego kupaca naslo – prodano je 16.4 milijuna dionica! Mnogi su taj dan poceli jos kao vrlo bogati, zavrsili ga kao - vrlo, vrlo siromasni. Brokeri su, ocajni, na podu plakali. Trinity Church, u blizini, dupkom se napunila vjernicima. Mnogi su se muskarci uokolo kretali poput vojnika, u soku od eksplozija granata.
Svako toliko, u povijesti svijeta, dolazi dan kad se, valjda, “obracunavaju dugovi… Kad se ratuju ratovi, kad zemljom haraju bolesti, kad kukuruz ne raste vise kao sto je do tada, kad sile prirode zadaju neki nesmiljeni, katastrofalni udarac…” “Crni je utorak” bio jedan takav dan kad su se “obracunavali” dugovi, za nekoliko godina prosperiteta zaradjenog, uglavnom, na veresiju. Zvono je milosrdno oznacilo kraj tog dana. Nitko, medjutim, nije ocekivao ono sto ce uslijediti. Great Depression, razdoblje teske gospodarske krize. I iako je, zapravo, on nije izazvao, taj ce “crni utorak”ostati njenim trajnim simbolom.
Great Depression i nije izgledala tako “great”, tako velika, kad je pocela. Tocno je da je pad vrijednosti dionica na Wall Streetu nakon tog listopada 1929, zapanjujuci bio – gubici koje su investitori izgubili u samo nekoliko tjedana bili su gotovo jednaki ukupnim troskovima koje je zemlja, za prvi svjetski rat, morala podnijeti... Za razliku od danas siroko rasprostranjenih ulaganja, oni s novcem na burzi tih davnih dana, bili su uglavnom - rijetki bogati. Kad je kriza otpocela, mlijeko je, u staklenim bocama, jos uvijek stizalo pred vrata svakoga jutra; vlakovi se drzali voznog reda; banke poslovale svih pet radnih dana kao i u subotnjim prijepodnevnim satima. Za nekoliko mjeseci, politicki su celnici, vedra lica, izjavljivali da je zemlja krizu prebrodila, da se iz najgoreg izvukla. Na koncu, novcane su panike i u proslosti dolazile i – odlazile. Ali ta, koja je pocela krajem listopada 1929, ostat ce i trajati jos deset, dvanaest godina…