Ne tako davno, pričalo se kako svijet postaje globalno selo. Danas nas je digitalna tehnologija uveliko približila tom pojmu. Ali, sudeći po marketinškim istraživanjima, izgleda da smo ipak bliže akvariju, u kojemu smo sami promatrane ribe.
Malene kamere snimaju kupce u trgovinama i robnim kućama, a određeni programi motre, dok smo na internetu, svaki naš klik miša i pritisak na tipkovnicu. Parafrazirajući pjesmu iz serije «Kafić Uzdravlje», nalazimo se u svijetu u kojemu svaki istraživač tržišta zna naše ime.
Prije no što počnemo sa žalopojkama, podsjetimo se koristi svog tog motrenja, da ne kažemo špijuniranja. Ukoliko prodru u duše svojih mušterija, kompanije uspijevaju pružiti odlične usluge svojim kupcima, i to i na planu proizvoda, i na planu njihovog servisiranja. Bilježenjem dinamike kretanja mušterija u trgovinama i bankama, uspijevaju se znatno skratiti redovi na blagajnama i šalterima. Ponegdje samo u teoriji, ali, mnogo puta, i u stvarnom životu.
S druge strane čeka cijena koja se plaća zadiranjem u privatnost. Sigurnosne kamere u trgovinama, naime, sve češće ustvari postaju alatke prikupljanja podataka o svakom kupcu ponaosob, a omiljeni web sajt, na kojemu kupac registrira svoje ime i adresu, u najvećem broju slučajeva prodaje te podatke kompanijama za koje kupci nikada nisu čuli.
Za razliku od uobičajenih strahovanja o Velikom Bratu, odnosno zadiranju vladinih službi u privatne živote građana, istina je mnogo bliža većem broju Male Braće, koji dolaze iz potpuno privatnog sektora. Još 1998. godine, kada je Američka unija za građanske slobode provela detaljno ispitivanje na njujorškom Manhattanu, pronađeno je 2397 kamera, koje su pratile zbivanja na ulicama. Od njih, privatne su kompanije kontrolirale više od 2100 kamera. Čak i sada, nakon terorističkih napada, kada su vladine agencije drastično povećale nadzor na javnim mjestima, većina kamera i dalje je vlasništvo privatnih kompanija.
Po nekim procjenama, prosječni Amerikanac je snimljen na video kameru tridesetak puta dnevno, dok obavlja najuobičajenije stvari – podiže novce iz bankomata, kupuje benzin, ili kruh i mlijeko u maloj trgovini na uglu. Sigurnosne, a ponegdje i prometne kamere, prate građane na svakom koraku, bilo da spriječe krađe, ili da snime prebrzu vožnju. Tom su se trendu snimanja kamerama u zavidnom broju pridružili ispitivači tržišta , koji o potencijalnom kupcu žele saznati daleko više nego što bi to želio i najznatiželjniji Veliki Brat.
Jedan od najpoznatijih primjera takve znatiželje prema kupcu jest istraživanje koje je, za potrebe dizajniranja novih kupaonskih tuševa, provela kompanija Moen. Male vodootporne kamere bile su ugrađene točno pokraj tuša u kupaonicama dobrovoljaca i snimale su svaki pokret i uzdah dobrovoljca dok se tušira. Rezultat je tuš nazvan «Revolution», koji, po prilično visokoj cijeni, ispunjava sve želje korisnika za relaksirajućim slapom vode po tijelu.
Stručni i znanstveni termin za takva istraživanja je – «etnografsko motrenje», a, kompanija Moen je bila jedna od rijetkih koja je etnografski motrila dobrovoljce. Mnogo češće smo sami primjerci istraživanja, pod lećama kamera, a da to ni ne znamo.