U odboru američkog Senata za međunarodne odnose u tijeku je svjedočenje o američkoj politici prema Iraku. Cilj svjedočenja je utvrditi predstavlja li irački režim izravnu opasnost američkoj nacionalnoj sigurnosti, te kako Washington na to treba odgovoriti. Uz to, treba utvrditi i kakva je odgovornost Sjedinjenih Država prema iračkom narodu, ukoliko američka vojska zbaci režim Saddama Husseina.
Čelnik odbora za međunardone odnose, senator Joseph Biden izjavio je da “ideja o promjeni režima u Iraku u Senatu uživa dvostranačku podršku.” No, rekao je senator Biden, vlada vjerojatno još nije donijela odluku o uporabi vojne sile protiv Saddama Husseina. Francuska i Njemačka objavile su da neće podržati vojnu akciju ukoliko je ne podrže i Ujedinjeni narodi.
Početak senatskog svjedočenja o mogućnosti američke vojne ofenzive u Iraku mogao bi potaknuti i živu raspravu u široj javnosti. Pristaše ofenzive smatraju da bi svrgavanje Saddama Husseina donijelo Srednjem istoku mir i stabilnost. Kritičari, pak, vjeruju da bi takav potez imao upravo suprotne posljedice.
Svatko želi da se režim u Iraku promijeni - kaže David Phillips, direktor Centra za preventivnu akciju pri Vijeću za međunarodne odnose. Međutim, postavlja se pitanje – kako to izvesti?
"Prednosti takvog poteza su višestruke. Irak bi postao naklonjen Zapadu i spreman pomoći u mirovnom procesu na Srednjem istoku. Bio bi pouzdan izvor nafte za oporavak američkog gospodarstva. Isto bi tako pozitivno utjecao na planu demokratizacije na druge zemlje regije" - smatra David Phillips.
Prema njegovim riječima, Saddam Hussein mogao bi pružiti odlučniji otpor nego u ratu u Perzijskom zaljevu, pa čak i pribjeći uporabi bojnih otrova. Postoji, također, mogućnost da bi njegove snage pred američkim napadom jednostavno nestale, odnosno, prebjegle.
Bivši pomoćnik američkog ministra obrane Ken Adelman kaže da je iračka vojska tako slaba da rat s Irakom za Sjedinjene Države ne bi predstavljao nikakav problem. Možda je doista tako – kaže Michael O'Hanlon, vojni stručnjak koji radi na Institutu Brookings, upozoravajući, međutim, da se takva mogućnost ne smije uzimati zdravo za gotovo.
"Čak i ako prognozeri vjeruju da bi napad na Irak bio vrlo lagan, njihova uvjerenja ne predstavljaju ozbiljnu osnovu za američku vanjsku politiku. Moramo krenuti od pretpostavke da će biti teško i da će nam se suprostaviti barem elitne iračke postrojbe. Krenuti od bilo čega drugoga značilo bi da su dužnosnici zaduženi za vanjsku politiku zanemarili svoje obveze i da planiranju rata ne pristupaju ozbiljno" - objašnjava Mike O'Hanlon.
Nakon nedavnog posjeta regiji, gospodin Phillips je napisao u Wall Street Journalu da mnogi čelnici žele svrgavanje Saddama Husseina, no da su rijetki spremni to i javno priznati. Prvo se žele uvjeriti da Sjedinjene Države ovaj puta misle ozbiljno. Kao primjer da je doista tako, gospodin Phillips ističe da američki dužnosnici već planiraju smjer razvoja Iraka nakon rata:
"Već se planira uspostavljanje savezne demokratske republike Iraka, u kojoj bi vlast dijelile iračke etničke i vjerske skupine. Jasno je dano do znanja da nitko ne želi otcjepljivanje neovisnog Kurdistana od Iraka, ili uspostavljanje kurdske države u bilo kojoj zemlji u kojoj Kurdi žive."
Gospodin Phillips kaže da bi ovo američko obećanje trebalo, prije svega, umiriti Tursku. S druge strane, jordanski kralj Husein skeptičan je prema američkim planovima. New York Timesu je kralj izjavio da ga brinu – kako je rekao – jastrebovi u administraciji predsjednika Busha, koji su opsjednuti Irakom, a dopuštaju da izraelsko-palestinski sukob i dalje tinja. Unatoč američkim planovima, jordanski je monarh kazao da njegova zemlja neće poslužiti kao baza za napad na Irak.
Čak i da Sjedinjene Države pobjede, što će biti nakon rata – pita se gospodin O'Hanlon. "Ukoliko polazimo od teze da je ta misija potrebna za dobrobit Iraka, morat ćemo učiniti sve što treba da se ta zemlja ne bi raspala. Znači, treba razraditi planove ne samo za neposredno poraće, već i za višegodišnju okupaciju."
Gospodin O Hanlon ističe da bi Iraku trebala američka okupacija razmjera Marshallovog plana. Prema njegovim procjenama, da bi se spriječio raspad Iraka, u zemlji bi trebalo ostati 10 do 20 tisuća vojnika barem sljedećih deset godina.