Međunarodna skupina za krize, organizacija koja se bavi pronalaženjem nenasilnih rješenja za sukobe diljem svijeta, predstavila je nedavno plan za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Ta organizacija tvrdi da je plan pravedan te da se temelji na konsenzusu koji je – barem u nedavnoj prošlosti – bio zajednički i Izraelu i Palestincima a i Sjedinjenim Državama. No, pitanje je hoće li plan biti prihvatljiv danas, u situaciji kada nasilje svakim danom eskalira.
Međunarodna skupina za krize godinama je izbjegavala uključiti se u zbivanja na Srednjem Istoku, jer nije vidjela smisao dodavanja novog dokumenta već postojećim mirovnim prijedlozima. Međutim, nedavno su članovi te organizacije, ugledni javni dužnosnici iz niza zapadnih zemalja, zaključili da nešto vrijedno ipak mogu učiniti. Sastavili su tri izvješća o mogućim rješenjima sukoba Izraela s Palestinacima, ali i Izraela sa Sirijom i Libanonom.
Brzezinski: Taktika korak po korak vodi zastoju
Na konferenciji za novinare u Washingtonu, Zbigniew Brzezinski, član Međunarodne skupine za krize i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavio je da je ovaj plan neophodan jer sukobljene strane više ne mogu same doći do rješenja: "Sada je jasno da je postupni mirovni proces, korak po korak, u osnovi jednak sve izraženijem zastoju u mirovnom procesu. U različitim trenucima stvari se zaustave, a onda se dogodi nešto neugodno – velika regresija koju možemo vidjeti na dijelu proteklih godinu i pol dana. Stoga držimo da je vrijeme za sveobuhvatnu inicijativu. Prijedlozi Međunarodne skupine za krize nude put ka miru."
Teritorijalni kompromis
Ovaj plan predviđa uspostavu neovisne palestinske države na temelju granica iz 1967. godine. Izrael bi ipak anektirao četiri posto teritorija Zapadne obale, gdje se nalaze glavna židovska doseljenička naselja. Izrael bi zauzvrat predao Palestincima isti postotak svog teritorija. Obje zemlje, Izrael i Palestina, imale bi isti glavni grad, Jeruzaleum, pri čemu bi Izrael upravljao židovskim područjima, a Palestina, arapskim.
Povijesna mjesta također bi bila podijeljena, Palestina bi dobila Haram al-Sharif na brdu Hrama, a Izraelu bi pripao Zid plača. Izbjeglice, od kojih su dvije trećine Palestinci, morale bi odustati od svog prava na povratak u Izrael, ali bi im se dala financijska naknada, te bi ih se preselilo u Palestinu ili neku drugu zemlju.
Plan također iznosi teritorijalne kompromise između Izraela, Sirije i Libanona te za njegovu provedbu predviđa angažman 25 tisuća pripadnika mirovnih snaga, predvođenih Sjedinjenim Državama.
Solarz: Plan komplementaran mirovnom planu predsjednika Busha
Potpredsjednik Međunarodne skupine za krize, Stephen Solarz, bivši član američkog Kongresa, kaže da plan popunjava praznine iz mirovnog plana predsjednika Georgea Busha. Glavna razlika između ova dva plana je u tome da Međunarodna skupina za krize drži da politički pregovori ne bi trebali čekati na reformu Palestinske samouprave već bi je trebali pratiti.
Članovi Međunarodne skupine za krize priznaju da će njihov plan naići na protivljenje te da će možda trebati sačekati na promjenu čelništva ne u jednoj nego u tri zemlje u regiji. Kako kaže gospodin Solarz, nema vremena za gubljenje: "Izgleda nam veoma jasno da je glavni čimbenik antipatije muslimana prema Sjedinjenim Državama, na kojoj kapitaliziraju teroristi poput Osame bin Ladena, rašireno uvjerenje da je Amerika, u najboljem slučaju, nezainteresirana, a u najgorem, neprijateljski raspoloženi prema težnjama Palestinaca."
Gospodin Solarz smatra da izvještaj Međunarodne skupine za krize može biti važno oružje u borbi protiv terorizma.