Oscar Hijuelos, sin kubanskih imigranata, rodjen je 1951, u New York Cityju. Njegov prvi roman – Our House in the Last World, Nasa kuca u proslom svijetu, i bio je na temu zivota jedne kubanske obitelji u Americi, 40-ih godina. Roman je Hijuelos objavio 1983. i za njega dobio vrlo pohvalne kritike. Drugi mu je roman, objavljen 1989, donio prestiznu Pulitzerovu nagradu. Oscar Hijuelos je tako postao prvi americki spisatelj hispanickog porijekla kojemu je dodjeljena Pulitzerova nagrada za prozu. Za roman - The Mambo Kings Play Songs of Love, Kraljevi mamba sviraju pjesme ljubavi. Ta prica, o dva brata, Kubanca, koji, potkraj 40-ih, dolaze u New York da bi svirali u njegovim plesnim dvoranama, adaptirana je, 1992, i za filmsko platno. Uslijedili su jos i romani Cetrnaest sestara Emilija Monteza O’Briena i Bozic g. Ivesa i Vladarica jednog sjajnog razdoblja…Svi bi romani Oscara Hijuelosa trebali biti popraceni tonskom snimkom, svojim vlastitim soundtrackom. Tako i ovaj najnoviji, njegov sesti po redu, roman pod naslovom A Simple Habana Melody (From When the World Was Good), Jednostavna Habana melodija (iz vremena kad svijet je dobar bio).
Veci dio njegove radnje odvija se u mislima, u glavi, njegovog protagonista, covjeka po imenu Israel Levis, slavnog kubanskog skladatelja, autora najpoznatije kubanske pjesme – Rosas Puras. Upoznajemo ga potkraj petog desetljeca njegovog zivota, tocnije – u proljece 1947. godine, u luci Havane. Israel se u svoj voljeni grad vraca nakon 15 godina dobrovoljnog izgona. Njegova je dusa prazna skoljka, ljuska, njegovo tijelo samo sjena negdasnjega. Iz Havane odlazi velik i krupan kao Oliver Hardy, u nju se vraca sitan i usukan kao Stan Laurel. Israel Kubu napusta 1933, zbog okrutnog rezima Gerarda Machada, i u Pariz odlazi, grad nocnih klubova punih kakofonije zvukova - “tropicala” Kube i Brazila i americkih, jazza i bluesa. Druzi se Levis u Parizu i s Ravelom i Stravinskim i Mauriceom Chevalierom i Pablom Picassom…. Svi znaju za Israela Levisa, kubanskog skladatelja i bandleadera!
Svoju je slavnu rumbu davno jos, na Kubi, napisao, kao izraz ljubavi jednoj Riti Valladares, ljupkoj kubanskoj pjevacici. Napisao je on, prije odlaska s Kube, i nekih 20-ak zarzuela i opereta, nekoliko ozbiljnijih klavirskih kompozicija i barem stotinu popularnih songova. Bio je, dakle, vec skladatelj bogatog glazbenog opusa. Ali, njegova najjednostavnija – Rosas Puras, njegova je i najpoznatija, za samo 20 minuta, u jednom baru Havane, napisana. Donijet ce mu srecu i slavu, prokletstvo i nevolju.
Svi su za tom njegovom rumbom ludi – i Al Johnson i George Gershwin; i Fred Astaire i Louis Armstrong; svi je znaju i pjevaju, na Kubi, u Americi i u Evropi. Zloslutno, voljet ce je uskoro i Hitler i Mussolini. Levisov suradnik, i najbolji prijatelj, Manny Cortez, za najcrnjih dana Machadova rezima – za najtezeg progona umjetnika i intelektualaca, Levisu govori:”Ne mozes zivjeti u snovima…ne mozes zivjeti s obmanom da ces svijet promijeniti jednom lijepom pjesmom.” Levis dugo nije svijestan nikakvih opasnosti. Njegova je vjera u glazbu jednako snazna, iskrena i duboka kao i njegova vjera u Boga. Levis je usrdan katolik. Iz obitelji koja porijeklo vuce od starih katalonskih predaka. Mozda su bili sefardi, mozda i nisu….
Israel Levis Kubu napusta onda kad tajna policija mucki ubija njegovog najboljeg prijatelja, Mannyja Corteza. U Parizu, bas kao i u Havani, Levis zivi okruzen lijepom glazbom, picem i zenama. I iz svog udobnog hotela, prati invaziju nacista, 1940, bez nekog veceg straha. Neki visi njemacki casnici sjecaju ga se, s koncerata u Becu, Berlinu…i dive se njegovom glazbenom talentu i u Parizu. Neko vrijeme, na pocetku.
Slavni skladatelj, i usrdni katolik, s imenom koje zvuci tako zidovski - Israel Levis, zavrsava ipak u Buchenwaldu. Prezivljava holokaust i, po svrsetku rata, vraca se na Kubu. Tada Oscar Hijuelos citatelja s Levisom i upoznaje. S Israelom Levisom koji vise ne vjeruje ni u glazbu ni u Boga. Jer, nijedan Bog vrijedan stovanja ne bi mogao dopustiti uzase holokausta. I nikakva glazba ne bi mogla zacijeliti rane holokaustom nanesene. Kako se vjera ili umjetnost mogu i oduprijeti brutalnoj snazi jednog tako poludjelog svijeta?!
Israel Levis, i duhom i tijelom prerano klonuo, ostatak zivota provodi u obiteljskoj kuci u Havani i prisjeca se davnih, neduznih vremena, Kube svog djetinjstva, i Pariza prije rata, svijeta dok je on jos dobar bio. I svoje pjesme – Rosas Puras….Lijepe ruze!
Narcisoidan, u uzivanjima strastven i prekomjeran, nostalgican i beznadno romantican, naivan, glazbeno nadaren, ranjiv, ali prema patnjama svojim, i drugih, cesto indiferentan….glavni lik romana Oscara Hijuelosa – “Jednostavna Havana melodija” – vrlo je slozen. I proturjecan. Je li katolik ili Zidov? Je li mu dusa grijesna ili je otkupljena? Je li heteroseksualac ili – homoseksualac? Dok za prelijepom Ritom Valladares njegovo srce tajno, u platonskoj ljubavi, gine, njegovo oko, krisom, zapaza stasite, mlade muskarce. Je li on, “glazbeni genij od svoje pete godine”, dobro poznati klasicni i popularni pijanist, doista blagoslovljen glazbenim talentom? Ili proklet, sto u sebi nije imao i veceg? I slavu stekao kao skladatelj nekog veceg, serioznijeg djela, a ne jedne popularne pjesme, koju su na ulicama pjevusili svi, od Pariza do Havane.
Dok prica gorkoslatku zivotnu pricu jednog slavnog, ali vrlo manjkavog, defektnog covjeka, Oscar Hijuelos, istovremeno, prica pricu dobrog dijela 20. stoljeca. Hijuelosova jednostavna, ali slozena, melankolicna melodija, citatelja ostavlja s pitanjima o mjestu i ulozi umjetnika u svijetu kojim vlada ruka diktatora i fanatika. S pitanjem, moze li nakon Buchenwalda jos biti – rumba? Pitanje nije tako bedasto i besmisleno kao sto u prvi mah zvuci. Kao sto i sam Hijuelos naglasava – rumba je izum “osamljenog, jadnog i ocajnog roba” koji “gitaru i bubnjeve u ruke uzima i rumbu stvara – ples od samo nekoliko (lancima stegnutih) koraka…..”