Za novinarku Maggie Jackson, moment otkrovenja dogodio se jedne večeri dok je svoje dvije kćerkice ispraćala na počinak. Misleći na bliski rok za predaju članka, uhvatila se kako im nestrpljivo viče: «Hajde, odlazite već jednom u krevet. Mama mora dovršiti posao.»
Poput milijuna drugih Amerikanaca, i Maggie Jackson koristi svoj stan na Manhattanu kao drugi ured. Prijenosni kompjuter, faks mašina i papiri rasprostru se po njezinom blagovaoničkom stolu gotovo svake večeri, nakon večere, i daju stanu privremeni izgled i ugođaj ureda. Rad, međutim, kako je shvatila te večeri, provodi sve veću invaziju i doma i obiteljskog života nje i njezinih kćerkica.
Trenutak spoznaje naveo je Maggie Jackson da svoj novinarski instinkt usmjeri prema središnjem pitanju: što je u 21.-vom stoljeću postao dom, u vrijeme kada različite tehnološke naprave i spravice oslobađaju radnika od okova ureda, ali ga, istom snagom, prikivaju uz posao kod kuće, zadirući u njihov privatni prostor i vrijeme koje provode s obitelji?
To pitanje i mogući odgovori do kojih je u svojim istraživanjima došla čine njezinu novu knjigu, naslovljenu «Što se događa s našim domom ili Ravnoteža između rada, života i utočišta u informatičkoj eri». U knjizi, Maggie Jackson tvrdi da je tradicionalno poimanje doma kao mjesta ugode i utočišta ozbiljno ugrožena kulturom «rad-centričnosti».
«Dom je postao redefiniran kao logorište za život, kao mjesto rada u kojemu se preživljava, ali možda i nema mnogo vremena za intimne odnose, za kontemplaciju i za formiranje emotivnog odnosa prema životu,» piše Maggie Jackson. Ukratko, ona dom poistovjećuje sa željezničkom postajom, mjestom gdje užurbani članovi obitelji stalno odnekud dolaze i nekamo odlaze.
Ove tvrdnje ne dolaze samo iz njezinog pera; brojni sociolozi upozoravaju da se tradicionalni pojam doma rastače pod utjecajem tri ere – Ere tehnologije, koja unosi posao u kuću; Ere akumulacije, koja u tu istu kuću unosi sve više stvari i Amerikance čini doslovce taocima njihove imovine; te Ere veličine. Ova potonja očituje se porastom prosječne stambene površine za jednu četvrtinu od 1985. do danas.
Ironično, ističu stručnjaci, povećanje površine stana, odnosno kuće događa se istodobno sa smanjenjem broja članova obitelji. Prosječni američki dom sada ima oko 180 četvornih metara, a u njima često žive samo dvije ili tri osobe. Naravno, u tom domu, značajnu stavku predstavlja kućni ured – Amerikanci godišnje potroše oko 3 milijarde dolara na namještaj u svojim kućnim uredima!
Porast stambenog prostora ustvari je jedna od izravnih posljedica Ere akumulacije – sve više stvari traži sve više prostora. A, da bi se platila sve veća kuća, radi se sve više. Na koncu, nitko više nema vremena brinuti o tom domu, pa tradicionalno kućanstvo biva rastočeno na desetke unajmljenih spremačica, vrtlara, dostavljača gotovih jela, te, čak – organizatora kućanstva!
Opisujući začarani krug kupovanja-posjedovanja-akumuliranja, arhitektica i urbanistica Sarah Susanka svela je motto američkog doma u jednu rečenicu: «Mi više ne živimo vlastite živote; naše stvari žive naše živote.»