Zovu ga jos i “visokim drzavnikom americke arhitekture,” i “epitomom americkog etosa” i, ne bez razloga, “Mandarinom modernizma.” Dobro je poznat onima koji posjecuju pariski Louvre, dobro je poznat onima koji posjecuju washingtonsku Nacionalnu galeriju za umjetnost, njeno “istocno krilo”. Ali i onima koji ne idu samo u muzeje – umjetnosti….
Kad je, 1995. godine, u Clevelandu, svecano otvoren Rock-and-Roll Hall of Fame, mnogi su pitali:”Kako to da je nacrt muzeja posvecenog rocku povjeren bio izrazitom ljubitelju klasicne glazbe, covjeku koji rock nikada nije slusao?!” Iz muzeja su odgovorili:”Nema tu nista cudnog! Njega smo bas i htjeli, jer znali smo da ce kredibilitet cijelom projektu dati upravo NJEGOVO ime.”
I doista, malo je suvremenih americkih arhitekata koji takav prestiz uzivaju. Phillip Johnson, mozda, i Frank O. Gehry. I “Mandarin modernizma”, kako ga je jedan od njegovih biografa nazvao - Amerikanac kineskog porijekla – I. M. Pei.
Kad su mladji arhitekti digli glas i pitali:”Zasto je zgradu u cast i slavu Elvisa i njegovih sljedbenika projektirao covjek poznat po obnovi - pariskog Louvrea?”, ugledni kriticar New York Timesa, Herbert Muschamp, odgovorio je:”Zasto Ne? Ovo je Amerika, rock-and-roll je nasa povijest, Elvis je nasa “Nike, nasa bozica pobjede!”
U prve redove americkih arhitekata promaknula ga je, krajem 60-ih godina, Jacqueline Kennedy kad je upravo njega odabrala za projekt Predsjednicke knjiznice John F. Kennedy, u Bostonu. Peiove se zgrade danas nalaze na tri kontinenta. Na sjevernoamerickom, u gotovo svima vecim gardovima. Uz Boston, Washington i Cleveland, i u New Yorku, Chicagu, Philadelphiji, Denveru, Montrealu….
Na azijskom, Pei je zastupljen poslovnom zgradom Bank of China, u Hong Kongu. Peiovi klijenti i cine vrlo raznoliku skupinu ljudi. Uz Jacqueline Kennedy, Francois Mitterand - on je i odobrio Peiove nacrte za prosirenje Louvrea i onu staklenu piramidu. U pocetku – kulturno “minsko polje”, potom parisko obiljezje jednako prepoznatljivo kao sto je i Eiffelov toranj ili Trijumfalna kapija. Zatim, filantrop Paul Mellon zahvaljujuci kojemu je Washington D.C., odnosno njegova muzejska ustanova Smithsonian, i dobio Istocno krilo Nacionalne galerije za umjetnost. I Jann Wenner – izdavac casopisa Rolling Stone te Ahmet Ertegun, “chairman” diskografske kuce Atlantic Records; oni su i bili sponzori clevelandskog muzeja rocka. Svi su oni Peia angazirali za svoje projekte, svi su oni imali vjere u moc Peiovih geometrijskih oblika.
Poput drevnih Egipcana, poput renesansnih Talijana, poput mnogog suvremenog arhitekta, I. M. Pei je vjerovao da je dusa arhitekture u – geometriji. U geometriji je i bila Peiova sudbina!
Geometrijski oblici bili su prirodna stvar za nekoga tko je od samog pocetka pokazivao izrazitu sklonost ka matematici i znanosti, ne ka crtezu. Iz osnovnih su se pravokutnika, cetverokuta, kruznica i trokuta radjali trodimenzionalni oblici s visokim i prostranim interijerima koje je Pei cinio jos privlacnijima svojim brizno i pomno izvedenim arhitektonskim elementima kao i izdasnom uporabom mramora i stakla. “Arhitektonski ekvivalent Mercedes-Benza,” kazu mnogi za Peiove glatke, ciste, nicim ukrasene, ali savrseno izvedene zgrade.
Jedan od najpoznatijih americkih arhitekata, autor nekih od najvaznijih zgrada kod kuce i u svijetu, u svijetu arhitekture nikad nije uzivao univerzalno divljenje. Nikad nije imao svoje sljedbenike, svoje ucenike, kao sto je primjerice Mies van der Rohe ili Louis Kahn. Nikad nije postojala “Pei filozofija dizajna.” I. M. Pei je, prema rijecima arhitekta Phillipa Johnsona, bio jednostavno “Mr. Success.”
No, karijera “gospodina Uspjeha” nije bila bez padova. Nakon Predsjednicke knjiznice John F. Kennedy, I. M. Pei je dobio jos jedan projekt u Bostonu – Hancock Tower. Taj mu je, umjesto uspjeha, donio poraz i velike neugodnosti, u zimu 1973. Naime, snazan novoengleski sjeverozapadnjak s Peiove je zgrade odnio vise od 60 prozora, a arhitekta Peia i za njega vrlo neugodan incident donio na naslovne stranice svih velikih americkih listova.
Problem je kasnije rijesen - zamjenom svih 10.344 prozora poslovnog tornja Hancock! I.M. Pei taj je rani biljeg sramote, kao uostalom i kasniji biljeg uspjeha, prezivio i nadzivio zahvaljujujuci samo svojoj ustrajnosti i postojanosti. Mozda i ucenjima kineskog filozofa iz 6. stoljeca, Lao-Cea. Principi njegove kvijetisticke filozofije, Taoizma, Peia su naucili “nikad se ne ljutiti, nikad nista suvise k srcu ne uzimati.” Prema Peiovim rijecima, tekstovi Lao-Cea “vise su, vjerojatno, od bilo cega drugoga utjecali i na moje arhitektonsko razmisljanje.”
I. M. Pei, sin uglednog bankara u Shanghaiju, u Sjedinjene je Drzave dosao 1935, da bi studirao na Sveucilistu Pennsylvanije. Ubrzo je presao na MIT, masacusetski Institut za tehnologiju, gdje je, 1940, i diplomirao. U Kinu se nije vratio, zemlju je bas bio okupirao Japan. Pei je svoj boravak u Americi produzio, upisom na Harvard. Ulaskom Amerike u rat, studij na Harvardu je prekinuo da bi, kao dragovoljac, sluzio u americkoj ratnoj obavjestajnoj sluzbi.
Po zavrsetku rata, Pei se vratio na Harvard, bas u vrijeme kad je Walter Gropius tamo poducavao americke arhitekte etici Bauhausa – cistim, “napetim” povrsinama, fluidnim prostorima, funkcionalnim i djelotvornim planovima. Gropiusa je mladi kineski emigrant tako impresionirao da mu je odmah ponudio profesorsko mjesto. Sto je Pei i prihvatio, jer povratak u Kinu opet nije bio moguc – zemlja je bila u sred gradjanskog rata. Povratak u Kinu nije bio moguc ni godine 1949. – komunisti su vec bili preuzeli vlast. Za I. M. Peia, povratka kuci vise nije bilo. Njegov novi dom postat ce – Amerika. On ce njoj dati “John F. Kennedy Library,” “National Gallery of Art – East Wing” i njen - Rock-and-roll Hall of Fame…..