Na terorističke napade od 11. rujna trebalo je odmah odgovoriti i to se i dogodilo. U vrlo kratkom vremenu, američke su snage eliminirale talibane i al-Qaidu u Afganistanu. To je – kažu analitičari – bio lakši dio posla. Sada slijedi širi rat protiv terorizma, koji je predsjednik Bush jasno definirao, no koji je daleko složeniji od operacije u Afganistanu. Tu su i drugi ratovi – primjerice sukob između Indije i Pakistana, te između Izraela i Palestinaca – kao i niz manjih sukoba. Sve to otežava rat protiv terorizma – kaže Robert Litwak, direktor odjela za međunarodne studije pri centru Woodrow Wilson i autor knjige “Zemlje-izopćenice i američka vanjska politika”.
"Administracija predsjednika Busha je pokušala voditi jasno definirani rat protiv terorizma, počevši od predsjednikovog govora, u kojem je kazao da svaka država može biti uz nas ili protiv nas. Dok je administracija provodila svoju politiku, naišla je na složene probleme svijeta, primjerice na arapsko-izraelski sukob."
Predsjednik Bush pokušao je zadržati fokus. Tijekom puta po Europi nazvao je teroriste totalitarnim nasljednicima Hitlera i Staljina. To je bila pogreška – kaže Robert Higgs, analitičar Instituta Independent, ekonomske i političke znanstvene organizacije u Californiji. Prema njegovim riječima, neprecizno opisivanje neprijatelja na kraju će rezultirati poduzimanjem pogrešnih koraka protiv njega: "Predsjednik pokušava, poput mnogih predsjednika prije njega, demonizirati neprijatelja evocirajući simbole najbolje prihvaćenih demona – Hitlera i Staljina. Ta je usporedba očigledno prilično umjetna i mislim da je većina ljudi ne prihvaća."
Naravno da je ta usporedba netočna, kaže gospodin Litwak. Hitler i Staljin imali su iza sebe moć države, dok moderni teroristi ne pripadaju niti jednoj državi. Ipak, gospodin Litwak smatra da predsjednikova retorika ima svoju svrhu.
"Radi se o instrumentu za političku mobilizaciju administracije, koja vjeruje da takve riječi daju rezultata. Na primjer, u slučaju Sjeverne Koreje, oštra je retorika doprinijela povratku te zemlje za pregovarački stol."
U borbi protiv terorizma – kaže gospodin Higgs – vojna snaga samo je jedan, ne uvijek i najvažniji instrument. Prema njegovom mišljenju, opasno je poduzimati akcije koje nisu prethodno dobro promišljene: "Čak i supersila, kao što su Sjedinjene Države, ima svoja ograničenja. Glavno je ograničenje manjak obavještajnih podataka o teroristima, njihovom kretanju i planovima. Lutanje američkih vojnih snaga po svijetu neće ublažiti terorističku prijetnju."
Serge Schmemann je u “New York Timesu” napisao da “terorizam vreba svuda gdje postoje propale države, kaos i očaj. Oružje i savezi koji su doveli do pobjede u drugom svjetskom ratu i hladnom ratu neće bii dovoljni za pobjedu nad teroristima. Protiv terorista treba upotrijebiti međunarodnu suradnju, planiranje i nove ideje.”