Osam tisuća bivših vojnika u Hrvatskoj, prema službenim podacima, boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Procjenjuje se da je broj oboljelih daleko veći, jer se prvi simptomi mogu pojaviti godinama nakon rata, a hrvatski zakon priznaje oboljenja unutar dvije godine nakon razvojačenja.
Iako je oružje zašutilo, rat i dalje traje za trojicu bivših hrvatskih vojnika. Slavko Dakić, Jozo Lučić i Željko Razum zarobljenici su neželjenih ratnih sjećanja i već se godinama pokušavaju riješiti duhova prošlosti koja ih progoni.
U lipnju 1991. Slavko Dakić dobrovoljno je otišao u rat. Druge ratne zime prebolio je meningitis, ali se nakon tri tjedna vratio na prvu liniju. Službeno, rat je za ovog 49-godišnjeg bivšeg učitelja završio dvije godine kasnije, prvog dana "Oluje".
Pokušajući presjeći cestu između Plitvica i Karlovca, njegova je satnija upadom u minsko polje otkrila svoje položaje, a u minobacačkom napadu koji je uslijedio, dva su vojnika poginula, a on je bio među dvadesetoricom teško ranjenih. Geleri su mu izrezali obje noge i smrvili desno koljeno.
Za njega su događaji od prije jedanaest godina kristalno jasni, kao da su se dogodili jučer. Flashbackovi su jedan od sindroma posttraumatskog stresnog poremecaja (PTSP), bolesti koja nije imala ime do Vijetnamskog rata.
"Slike iz rata mi se često vraćaju, imam noćne more, sanjam neke momente koje je teško poslije prepričati, razne misli mi se roje u glavi, prije spavanja i onda jednostavno ne mogu zaspati, i događa mi se da se više puta u toku noću preznojim. Mokar sam k'o miš," kaze Slavko Dakić. Otkako se vratio s ratišta, bolest mu je život pretvorila u bitku s psihičkim problemima, koji su rezultirali neprihvatljivim ponašanjem, svađama u braku, alkoholom, sukobima s obitelji i rijetkim preostalim prijateljima.
"Sitnica slomi sve u meni i sruši cijeli moj svijet. Onda reagiram, ni sam ne znam kako, često sam i sam zatečen i iznenađen tom svojom reakcijom, reagiram najviše agresivno. Tko mi stane na put, nemam milosti ni pardona prema nikome, i ako mi stane na put moj najmiliji - supruga ili moje kćeri - koje volim najviše na svijetu, onda sam u stanju i njima puno toga nažao učiniti," priča, lupkajući u pod štakama bez kojih teško hoda.
Politika i stanje u društvu najčešći su razlog njegovih sukoba s okolinom, koja više nema razumijevanja za to da u njemu još živi rat u kojem je prešao liniju i ne može se vratiti.
"Jako me pogađa ta nepravda i onda reagiram nenormalno," kaže pomirljivo, dodajući, "ne prežem ni od fizičkog obračuna i ako trebam se potući, potuci ću se. Nema toga koga se bojim."
Strah je, kaže Jozo Lučić, prva emocija s kojom se muškarci u ratu nauče nositi. Problem je što se prevladani strahovi iz traumatične ratne prošlosti sada vraćaju, a nakon rata nije bilo nacionalog programa koji bi pomogao prevladati ih i integrirati se u društvo. Izgledom najmanje deset godina stariji od svojih 43, Jozo Lucić osjeća se odbačenim i izgubljenim. Vukovarski branitelj u svoj se grad, u kojem mu je stradao dio familije, vratio se sa ženom i dvoje djece. Mjesečno žive sa nešto više od 50 dolara koliko dobiju od države. Ponekad mu se samoubojstvo čini jedinim izlazom. "Meni dođe da se ubijem. Normalno kad nemaš od čega živjeti. Žena mi kaže - bit će bolje, ali ja to bolje ne vidim nikako. Sav sam u depresiji, ne znam sam šta da napravim," priča tiho na rubu plača.
Za razliku od Slavka Dakića, nije mu priznat posttraumatski stresni poremećaj. Boli ga jer osobno poznaje ljude kojima je priznat, a početkom rata iz Vukovara su pobjegli u Njemačku. Kaže da je jedino što mu pomaže da nađe kakvu-takvu utjehu i da se suoči sa svojim demonima spoznaja da postoje ljudi koji proživljaju što i on. Na terapijama kod dr. Hermana Vukušića u zagrebačkoj bolnici Rebro sastaju se jednom tjednom i dijele traumaticna iskustva koja nose u sebi.
"Nisi sam, ni jedini koji pije šest vrsta tableta dnevno, za koje nema novaca," kaze 46-godisnji Željko Razum. Grupna terapija pomaže mu da se oslobodi gnjeva i negativne energija koja eksplodira svaki put kada se suoči s realnim životom, činjenicom da nema nikakvih prihoda, da je na burzi i da ga nitko ne treba.
Ova trojica bivših vojnika započeli su dugotrajan proces izliječenja ali ne gaje iluzije da će ikada živjeti kako su živjeli prije rata. "Bio bi najsretniji čovjek na svijetu i sve bi dao, sva materijalna dobra koja imam, dao bi da mi se vrati ono vrijeme prije 12 godina. Proklet bio onaj koji je započeo rat," kaže Slavko Dakić.