Na pitanje “Tko je izumio zarulju”, svatko ce, zacijelo, dati pravi odgovor – Thomas Edison! Na pitanje “Koja je pjesma najbolje sazela duh ‘ludih 20-ih’”, vecina ce, zacijelo, reci – “Charleston.” Pravi odgovor, takodjer. Na pitanje “Tko je skladbu napisao?”, nastat ce, prvo, tajac, a onda poceti nagadjanja: Al Johnson? Ne, Irving Berlin! Ne, ne, ne…George Gershwin! (L. Stifelman) Rijetki su oni koji danas, 77 godina nakon sto ju je napisao, 47 nakon sto je umro, znaju ime njenog skladatelja.
James Price Johnson, njegovo je ime. “Svatko, i s najmanje osjecaja za povijest, znat ce da najveci glazbeni hit 20. stoljeca nije bilo nesto sto je dao Michael Jackson, ili Bee Gees, cak ni Beatlesi, vec plesna melodija zvana ‘Charleston’. ‘Hranila’ je i podrzavala ludilo kakvome u cijeloj povijesti premca nema!”, pisala je, prije nekoliko godina, u pokusaju da Johnsona spasi od zaborava, pijanistica Leslie Stifelman. A covjek cije ime je danas vecini potpuno nepoznato, bio je kljucna licnost u americkoj glazbi. “Charleston” je bio njegova najpoznatija skladba; pijanist James Johnson napisao ih je 230.
Svojim glazbenim doprinosima, Johnson je obogatio ne samo “Roaring 20s” – “lude dvadesete”, nego i razdoblja koja su slijedila – Jazz Age i Harlem Renaissance, kao i “zlatno razdoblje” Brodveja. “Glazbenim ocem” smatrali su ga ovi slavni jazz-pijanisti: Duke Ellington, Count Basie, Art Tatum, Thelonius Monk, Earl Hines i, ponajvise, Fats Waller. “Glazbeni otac” njima, svima drugima – “King of Stride”, kralj stila na glasoviru zvanog “stride-piano”.
James Price Johnson bio je vazna licnost u prijelaznom razdoblju izmedju ragtime i jazz-stilova na glasoviru. Kao djecak, svirao je ragtime i ucio klasicni piano, s majkom, teoriju i metode kod Bruna Gianninija. “Jamesa Johnsona slobodno mozemo smatrati izumiteljem stride-piana. Svakako covjekom koji je stil doveo do savrsenstva. ‘Stride Piano’ nacin je sviranja na glasoviru srodan ragtimeu, za koje je tipicno melodijsko sinkopiranje, u desnoj ruci, nad pravilnim “beatom”, u lijevoj.
Vrlo slozeni, tezak nacin sviranja. Usporedimo li sviranje na glasoviru s –plivanjem, ‘stride piano’ bio bi njegov ‘leptir-stil’”, kaze jazz-kriticar A.B. Spellman. Napor je, doista, atletski. Pijanist je i morao posjedovati fizicku izdrzljivost za neumorno i glasno udaranje po tipkama ako je htio da ga cuju u bucnim klubovima Harlema; i za napornu, cjelonocnu svirku, jer, ako bi ustao, mogao bi netko drugi za glasovir sjesti i posao mu oduzeti. James Johnson tu je, fizicku, izdrzljivost posjedovao! I vrsno poznavanje klasicne teorije. K tomu jos i fenomenalni osjecaj za blues. U rukama Jamesa Johnsona, “stride piano” postaje predivno sredstvo umjetnickog izraza. Johnsonu nitko nije bio ravan; kad je on svirao, svi bi stali korak ustranu.
“King of Stride”, James Price Johnson rodio se 1894, u New Brunswicku, u New Jerseyu; umro u New York Cityu, 1955. Cijelog je zivota gajio iskreni i duboki interes za klasicnu glazbu – napisao je 19 simfonijskih djela i 11 musicala. Impresivan opus za nekoga koga primarno smatraju jazz-pijanistom. Ali pijanistom ciji je utjecaj moguce slijediti kroz cijelu povijest jazza!