U nasoj rubrici “U zaristu”, danas vam predstavljamo jednu knjigu. I njenu autoricu. Naslov knjige – “Lazy B: Growing up on a Cattle Ranch in the American Southwest”, Zivot na rancu na americkom jugozapadu. “Lazy B” bilo je ime tog ranca. Ime autorice knjige i zene koja je na rancu “Lazy B” odrasla - Sandra Day O’Connor, sutkinja Vrhovnog suda Sjedinjenih Americkih Drzava.
Na prijedlog predsjednika Ronalda Reagana, 1981, postala je prvom zenom imenovanom u americki Vrhovni sud. Otada, prosla je gotovo 21 godina, a da mnogi od nas, o njenom porijeklu i njenim ranim danima, nismo nista ili gotovo nista znali. Sve do sada, do objavljivanja spomenute knjige, koju je sutkinja O’Connor napisala zajedno sa svojim bratom, Alanom. O djetinjstvu i mladim danima provedenim na jednom pravom, radnom rancu, u dalekom i izoliranom kutku Amerike, o dugom putu u medjuvremenu prevaljenom od tog ranca do Vrhovnog suda zemlje, Sandra Day O’Connor i govori u prilogu koji slijedi. Sa sutkinjom Vrhovnog suda razgovarala - Jagoda Bush…
Prva zena imenovana u Vrhovni sud Sjedinjenih Drzava odrasla je na mjestu kakvo vecina zna samo iz – western filmova, mjestu koje za vecinu i jest vise mit nego stvarnost. Za vecinu. Ne za jednu od najistaknutijih zena Amerike danas. Najbolji prijatelji male Sandre Day bili su – kauboji. Jahanje konja, normalna, svakodnevna stvar…..
O'Connor:“Odrasla sam na konju, doista, jer dobar se dio naseg posla na Lazy B rancu s konja i obavljao. Kadgod smo morali seliti stoku, s jednog kraja na drugi, ili s njom raditi ili je iz bilo kojeg razloga skupljati, morali smo to sve ciniti na konjima. Tako je bilo vecinu dana.Zivjeti na rancu znacilo je da je raditi na njemu, svakoga dana, morao svaki clan obitelji i svaki kauboj. Rancerski posao nije onaj od ponedjeljka do petka, radi se svih sedam dana, kad na rancu imate zivotinje za koje se treba brinuti,” kaze Sandra Day O’Connor.
A ranc, koji je u rukama tri generacije obitelji Day – od Sandrinog djeda do nje i njenog brata, bio punih 113 godina, do 1993, taj ranc bio je – velik. Dvjestopedeset cetvornih milja, preko 647 cetvornih kilometara pasnjaka. Vode je bilo malo, navodnjavanja nikakvog, trave samo nakon rijetkih kisa. Na skrtoj zemlji i u nesmiljenoj klimi, zivot je bio tezak, svaka godina neizvjesna. “Nije to bilo mjesto za slabice i mekusce, ni tada, a ni danas,” pise Sandra Day O’Connor u knjizi “Zivot na rancu”. Gdje se tocno “Lazy B” nalazio?
O'Connor:“Pola u drzavi Arizona i pola u drzavi New Mexico….Na sjeveru, granicu mu je cinila rijeka Gila; na jug, protezao se do planinskog lanca Peloncillo…dakle, juzna Arizona i juzni New Mexico. Polusuhi kraj. Kise bi godisnje, u prosjeku, palo do 20 centimetara. Goli kraj. Drveca je bilo jako malo. Samo siroka, otvorena zemlja, obrasla u travu.”
U knjizi, Sandra Day O’Connor pise: ”…Moja najranija sjecanja ona su vezana uz zvuke. U kraju potpuno obavijenom tisinom, svaki se zvuk registrira i pamti. Kad vjetar ne puse, kukac se cuje kad prozuji zrakom…Kad vjetar puse, a to je cesto slucaj, nema drveca koje ce na njemu sustati ili pod njim stenjati. Ali zato, fijuce kroz svaku pukotinu na stali, mlatara nezatvorenim vratima na ogradi……Nocu, zvuci su jos jaci i snazniji….Zavijanje kojota…. mrzne krv u zilama. Jedno drugome, privijamo se tada u krevetu …..Pred svitanje, gukanje golubova….Kasnije, i poneki se muuu cuje….….Na visokom pustinjskom platou – suho, vjetrom brisano, gotovo uvijek vedro i bez oblaka…..Na strmim stijenama kanjona rijeke Gile, urezani petroglifi drevnog Anasazi naroda…Sve zivo u pustinji oboruzano je nekom vrstom zastitnog mehanizma – trnjem, zubima, rogovima, otrovom…S konja se nikad nije silazilo, a da se prvo provjerilo nije je li pod nogom mravinjak, skorpion ili ce noga preprijeciti put zmiji….”
Po cemu je jos zivot na rancu bio neobican i osebujan?
O'Connor:“Od grada smo bili prilicno udaljeni, 35 milja bilo je do najblizega….tamo se odlazilo jednom tjedno, po postu i namirnice…ostatak vremena, provodio se na rancu. Bili smo prilicno osamljeni, roditelji, nekoliko godina kasnije brat, onda i sestra, i kauboji….A kauboji su u ono vrijeme najcesce bili neozenjeni, na rancu spavali i na njemu veci dio svog zivota provodili….”
Rafael Estrada, zvan Rastus…Jim Brister…Claude Tippets…Ralph “Bug” Quinn…imena su, prava, nekih od pravih kauboja ranca “Lazy B” kojima Sandra Day O’Connor, svakom pojedinacno, posvecuje cijela poglavlja svoje knjige…..Ali i na mnogim drugim stranicama ona govori o njima, o kaubojskom poslu, teskom i opasnom, vaznom, a tako nepriznatom i nedovoljno cijenjenom.
O'Connor:“Na rancu, covjek je morao biti majstor za sve…..Stogod da se pokvarilo, morali ste znati kako sami to popraviti, nije bilo nikoga koga ste mogli nazvati….Vozila je trebalo odrzavati, kuce sami graditi, ograde podizati, trebalo je znati kako biti veterinar stoci i konjima, ponekad i lijecnik ili zubar ljudima na rancu…….
U knjizi, Sandra Day O’Connor pise:“Skupljanje stoke - round-up -- bio je uvijek muski posao, muska domena…..Moj ulazak u nju, i njeno prilagodjavanje meni i prihvacanje mene, bilo je vjerojatno moje prvo uvodjenje u svemuski klub, nesto sto sam kasnije, u zivotu, morala ponoviti vise no jednom ….”
O'Connor: “Tocno…posao na rancu bio je, barem u ono vrijeme, uglavnom muski posao…Medjutim, ukljucivali bi me u svoje poslove, onoliko koliko sam ja mogla….ako ste posao bili u stanju obaviti, zasto ne?, bili ste dobrodosli!”
“Neki od tih starih kauboja, koji su na rancu cijeli zivot proveli,” rekla je Sandra Day O’Connor, “nisu ni citati ni pisati znali, ali bili su tako vicni mnogim drugim poslovima. Te vjestine su ih i cinile vrijednim i zanimljivim uposlenicima, svi su oni, na svoj nacin, bili izvanredni ljudi. I moji prijatelji, kad sam bila mala.” Neke vazne lekcije o zivotu, Sandra Day O’Connor upravo je od kauboja i naucila….
O'Connor:“Naucila sam kako cijeniti tezak i vrijedan rad, naucila da posao treba obavljati onako kako najbolje znamo i umijemo, naucila cijeniti vrijednost i vaznost pouzdanog suradnika….”
“Kao djeca, mnoge smo sate provodili vozeci se s ocem preko ranca….provjeravali svaku vjetrenjacu za vodu, svaki bunar, svaku cisternu,” tim rijecima Sandra Day O’Connor pocinje jedno poglavlje svoje knjige, ono pod jednostavnim naslovom – Kisa….
O'Connor:“Potpuno smo ovisili o kisi, vodi za travu, za stoku…kisa je bila nesto bez cega se nije moglo zivjeti. Cijele smo joj se godine nadali i cijele godine za nju molili…. stalno pogledom nebo ispitivali ne bismo li nekakve oblake ugledali koji bi kisu sa sobom donijeli…”
Otac Sandre Day O’Connor, Harry Day, bio je “boss ranca, patrijarh obitelji….Zahvaljujuci njemu, Lazy B bio je najveci i najuspjesniji ranc u regiji ….Bio je divan sa svakim, ali sve je trebalo biti po njegovom, pise njegova kcer….I od svojih kauboja i od svoje djece ocekivao je potpunu odanost i potpunu predanost….” Od svakoga tko se latio nekog posla, ocekivalo se da ga dovrsi, da ga dobro obavi i da ga obavi na vrijeme. U knjizi, Sandra Day O’Connor navodi mnoge primjere. Za nas, prisjeca se jednog incidenta…..
O'Connor:“Jednog dana, kad je nas kuhar bio odsutan, obecala sam da cu ja kaubojima, koji su skupljali stoku, donijeti rucak. Na mjesto, oh, nekih 15 milja od nase kuce, u udaljenom dijelu ranca. Pripremala sam se do kasno u noc, a i u zoru sam ustala kako bi sve za rucak bilo spremno. Sjela sam u nas pick-up dovoljno rano, mislila sam, oko devet i pol ujutro. Ručak je trebao biti u deset, znate, kauboji su ustajali u četiri ujutro. Nakon nekoliko milja osjetila sam da se kamionet cudno ponasa, jedan njegov kotac, zapravo. Stala sam, pogledala i vidjela da je pukla guma. Naravno, trebalo je skinuti kotac, al’ su vijci na njemu bili “zapeceni”. Tek kad sam nekoliko puta skocila na kljuc, popustili su. Dan je bio uzasno vruc, nikad se gore nisam osjecala. Konacno, skinula sam kotac, promijenila gumu, stavila ga natrag, nastavila put i do mjesta stigla s oko sat i pol zakasnjenja. Nikog vise nije bilo, poslu su se vratili bez rucka. Otac je bio vrlo ljut na mene. Objasnila sam mu da mi je pukla guma, da sam je jedva promijenila, ispricala se sto sam zakasnila, a on je odvratio:“Eh, pa trebala si krenuti ranije!….Vjerojatno je bio u pravu.”
Umjesto suosjecanja i razumijevanja, to je bio odgovor koji je dobila. Ocu je, ipak, bila beskrajno privrzena. Medju roditeljima Sandre Day O’Connor vladali su, kaze ona, duboka ljubav i sklad. Na moje pitanje o majci, Adi Mae, takodjer vrlo snaznoj licnosti, prve rijeci Sandre Day O’Connor bile su:
O'Connor:“Bila je divna osoba, uvijek ljubazna i susretljiva prema svakome…Voljela je da joj gosti dodju, voljela je ljude, nikad joj nije bilo tesko skuhati vise i nahraniti svakoga tko bi se pojavio pred vratima…Bila je divna majka i divna osoba…Cijela je obitelj provodila puno vremena zajedno,” nastavila je Sandra Day O’Connor. “Danas je to tako rijetko i neobicno – roditelji zure na posao, s djecom su navecer, mozda preko vikenda. Mi smo uvijek bili zajedno.”
U obitelji Day velika se vaznost pridavala obrazovanju. Na zabacenom rancu, to nije bilo ni lako ni jednostavno. “Kako za njihovu,” rekla je u razgovoru Sandra Day O’Connor, “tako i za sve druge rancerske obitelji. U udaljenim je podrucjima skolovanje djece bio veliki problem. Mnoge su rancerske zene i majke, tijekom cijele skolske godine, ranc morale napustati kako bi s djecom mogle zivjeti u nekom vecem mjestu. Neke obitelji su djecu slale u internat. Ja sam imala baku i djedu u El Pasu, u Texasu, i roditelji su me k njima poslali da pohadjam skolu.” Prica Sandre Day O’Connor, prica o zivotu na rancu Lazy B, prica je o pravom americkom Zapadu. Prica o jednom proslom vremenu. Jer svijet iz kojega je ona potekla, neobican nacin na koji je odrasla – jedinstveni, americki nacin zivota, svijet je koji malo-pomalo vec nestaje ili se barem mijenja. Je li ona sama ikada zeljela biti rancer, pitala sam….
“Da, jesam,” odgovorila je spremno. “To je bilo jedino sto sam znala i strasno sam to voljela i uvijek sam mislila, kad odrastem – bit cu rancer. S jednom prijateljicom takve sam planove i kovala. No, oni se nikad nisu ostvarili, moj je zivot krenuo drugim putem….” Je li ista od onoga naucenog na rancu posluzilo i dobrodoslo u proteklih 20 godina na Vrhovnom sudu?
O'Connor: “To je tesko reci….jer ono sto se na rancu nauci svakako nije govorna vjestina, lakoca izrazavanja, to ne! Ono sto smo mi naucili, to je vjerojatno vise bila sposobnost da se radi samostalno i neovisno, da se teskog rada ne treba bojati, da posao treba uvijek obavljati sto je moguce bolje, s onim sto vam je na raspolaganju. TO je vjerojatno ono sto je meni pomoglo u mom poslu iako to nije nuzno skup vrijednosti koje bi covjek ocekivao naci u sudskoj karijeri.”
Ono sto je za tu karijeru bilo potrebno, Sandra Day O’Connor dobila je, studirajuci pravo, na sveucilistu Stanford, potom, radeci u privatnoj odvjetnickoj praksi, a onda, i u sve tri grane drzavne vlade Arizone gdje je, kako je rekla, i naucila “dobar dio o vladi, i kako ona funckionira. “Ta su iskustva, mislim,” dodala je ona, “s vremenom i dovela do mog izbora u Vrhovni sud Sjedinjenih Americkih Drzava.”
Ako se san o vlastitom rancu za Sandru Day O’Connor nikad i nije ostvario, ono sto je ocito za vrijeme i nakon citanja knjige o obiteljskom rancu na kojemu je odrasla, to je da je u njoj ostala trajna ljubav za zemlju i duboko razumijevanje za nju. Ta zemlja naucila ju je kako opstati. Ta zemlja, u dalekom, izoliranom kutku Amerike, na granici između New Mexica i Arizone, odgojila je jednu mladu djevojku u jednu od izvanrednih zena Amerike. Kad se ta djevojka udala, kako ona sama pise u knjizi “Lazy B: Growing Up on a Cattle Ranch in the American Southwest”, “prasina se danima jos nakon vjencanja nije slegla na cesti koja vodila je na ranc.” Nije se slegla niti na dugom putu prevaljenom od ranca do mjesta na kojemu je danas. Na kraju naseg razgovora, sutkinja Vrhovnog suda, Sandra Day O’Connor, neocekivano je, ali s velikim zadovoljstvom, dodala:
O'Connor:“Tri puta sam u zivotu imala privilegiju posjetiti Hrvatsku i svaki put uzivala u posjetu toj prelijepoj zemlji. Prvi puta to je bilo jos 1956. Sa suprugom, koji je tada sluzio vojsku u Njemackoj; putovali smo niz obalu, od Rijeke preko Splita do Dubrovnika i uzivali u ljepotama dalmatinske obale. To je bilo jos u vrijeme marsala Tita i Jugoslavije. Otkako je Hrvatska postala neovisna, dva puta sam je posjetila…i bilo mi je neobicno drago vidjeti napredak koji je Hrvatska postigla u razvoju svojih demokratskih institucija kao i izvanredan napredak koji postize kao zemlja.”
