Što rade sportaši olimpijci nakon što Igre završe i stadioni se isprazne? Neki bivši olimpijci pomažu svojim kolegama da se prilagode svakodnevici nakon što im se sportska karijera primakne kraju. Iz Salt Lake Cityja, o tome izvješće Mikea O'Sullivana.
Za dobitnicu zlatne medalje Henriettu Onodi, period nakon olimpijskih igara bio je razočaranje. Ta je mađarska gimnastičarka osvojila zlatnu i srebrnu medalju na olimpijskim igrama u Barceloni, prije deset godina. "Neposredno nakon igara, 1992, - posebice zato što sam osvojila zlato - bilo je sjajno. Bilo mi je krasno, svi su prema meni bili ljubazni i stvari su izgledale odlično. Ali, to ne traje dugo, a onda, počinje realan život. Iste godine kada sam pobijedila na Olimpijadi, završila sam gimnaziju i nakon toga, kao da sam se izgubila. Nisam znala ni što hoću niti što da radim. Bila sam do tada toliko usredotočena na gimnastiku da uopće nisam mislila ni na što drugo."
Gospođa Onodi kaže da joj je trebala godina dana da shvati što uopće hoće raditi. Zahvalna je svojim roditeljima koji su obrazovanje smatrali iznimno važnim, pa su je nagovorili da prihvati ponudu za plaćeno školovanje na koledžu u San Antoniju, u Teksasu. Diplomirala je marketing upravo ove godine. Drugi olimpijci nisu često takve sreće.
Gospođa Onodi aktivna je u Svjetskom udruženju olimpijaca, organizaciji koja pokušava pomoći vrhunskim sportašima, poput nekih kolega koje je i ona sama znala. "Poznajem, nažalost, sportaše koji su bili stariji od mene i pretpostavilo bi se da su bili zreliji od mene - meni je 1992. bilo samo 18 godina! - koji su sudjelovali na olimpijskim igrama, vratili se kući i potom nisu mogli naći posao, jer nisu imali škole. Tada bi zapali u nevolje i završili u zatvoru. A radi se o sportašima koji su sudjelovali na igrama '92. i '96. Naša se organizacija usmjerava na rad s takvim sportašima."
Svjetsko udruženje olimpijaca u svojim se nastojanjima udružilo sa Sveučilištem Utah, točnije njegovim ekonomskim fakultetom. Dekan tog fakulteta, Jack Brittain, kaže da se mnogi olimpijski sportaši, koji dolaze iz zemalja u razvoju, nakon završetka olimpijade vraćaju životu u siromaštvu. "Pedeset posto olimpijaca živi u siromaštvu. Kada sam prvi puta čuo za to, nisam to uopće mogao pojmiti. Čovjek o tome ne razmišlja, ali ti ljudi često dolaze iz vrlo siromašnih sredina i vraćaju se u te iste sredine."
To je sramota, kaže gospodin Brittain, jer su disciplina i upornost, neophodni za uspjeh u sportu, upravo osobine koje čine dobrog studenta ili poslovnog čelnika.
Sveučilište Utah, stoga, pristupa sportašima koji se takmiče na olimpijadi u Salt Lake Cityju, nudeći im plaćeno školovanje na Poslovnoj školi Ekonomskog fakulteta. Svjetsko udruženje olimpijaca koordinira ponude za plaćeno školovanje, poput ovih Sveučilišta Utah, a i pomaže u traganju za poslom. Ono pruža mehanizam prilagodbe sportašima koji su jednog trenutka obasjani svjetlima reflektora, da bi za kratko vrijeme bili prepušteni sami sebi i gotovo zaboravljeni. Kako to opisuje gospođa Onodi, udruženje je most između sportske i profesionalne karijere. Svjetsko udruženje olimpijaca ima svoje urede u Busimpešti, Lozani, Miamiju, te u Osaki, a planira se i skoro otvaranje ureda u Južnoj Africi, koji bi pomagao afričkim sportašima.