"Bolje sasjeckano nego pročitano" novi je slogan američkih ureda. Međutim, i znatiželjnici postaju sve maštovitiji u tome da sasjeckano ipak pročitaju.
Prije dva desetljeća, iranski studenti koji su zauzeli američko veleposlanstvo u Teheranu, pronašli su ogromne hrpe sasjeckanog papira, koje su iza sebe ostavili američki diplomati u brzini uništavanja tajnih dokumenata. Snalažljivi studenti, međutim, doveli su na lice mjesta domaće tkače tepiha, vične slaganju tankih trakica i otkrivanju uzoraka.
Rezultat: knjiga po knjiga, američke su se tajne našle u teheranskim knjižarama. Ponovno slijepljeni dokumenti postali su tražena roba za kolekcionare, ali i zloglasni dio legende o učinkovitosti uništavanja dokumenata sjeckanjem.
Svoje vlastito poglavlje u toj legendi, posljednjih tjedana dodaje i bankrotirana kompanija Enron. Prema novinskim izvješćima, lako se može zamisliti kako su Enronovi uredski "shredderi" radili punom parom, čak i u vrijeme kada su prvi istražitelji već bili na vratima. Baš kao i u Teheranu, ali znatno modernijim metodama, i sadašnji će znatiželjnici, nema sumnje, pročitati stvari koje Enron tako žarko želi sakriti od očiju javnosti.
Pa ipak, tvrde poznavaoci prilika, čak će i zloglasno Enronovo sjeckanje dokumenata na koncu još jače cementirati uvjerenje da je jedina sigurna tajna – sasjeckana tajna! Nacionalno udruženje za uništavanje informacija, - strukovno udruženje kompanija koje se bave tim poslom -, procjenjuje da trenutno u zemlji djeluje 600 kompanija kojima je jedini posao profesionalno i sigurno uništavanje dokumenata njihovih klijenata. Početkom osamdesetih, bilo ih je samo 25. Jedna od najvećih kompanija u tom biznisu, Iron Mountain Inc., procjenjuje da američki biznisi godišnje potroše oko 300 milijuna dolara na sjeckanje dokumenata.
Što se Enrona i čitanja njegovih sasjeckanih tajni tiče, već je procurilo u javnost da im je sjeckanje bilo prilično šlampavo – rezači su rezali horizontalne trake, tako da su čitavi redovi potpuno sačuvani i čitljivi i bez većeg napora. Istu takvu grešku napravili su i američki diplomati u Teheranu. U međuvremenu, američka diplomacija je poboljšale svoje sjekače papira – sada, umjesto rezanaca, prave konfete.
A, kako je uopće nastao uredski sjekač papira? Prvi komercijalni patent bio je izdan 1935. godine i to na koncept "posuđen" od bavarskog sjekača rezanaca. Prema nekim izvorima, sjekač papira je bio izumljen već ranije, a izumitelj je bio austrijski topnički časnik koji je napravio sjekač papira na nožni pogon. Koristio ga je za uništavanje svojih balističkih dijagrama.
Današnji sjekači papira dimenzijama su u rasponu od osobnih, koji se pričvrste povrh koša za papire, pa do industrijskih, čije čelične ralje mogu pretvoriti u prah sve, a ne samo papir. I zaista, uništava se i mnogo štošta drugo – trake s video igrama koje imaju greške u proizvodnji, zaplijenjeni lažni Rolex satovi i Gucci torbice, čitavi kontejneri igračaka s greškom, i, na koncu, čak i statuete Oskara.
Naime, tijekom godina, izvjestan broj Oskara su dobitnici vratili Akademiji za filmsku umjetnost zbog toga što su se izgrebale. Za 350 dolara, oni su dobili nove Oskare, ali su se stari skupljali u ormaru. Nitko ih se nije usudio baciti, plašeći se da će slijedećeg dana biti pronađene i ponuđene na prodaju na eBayu. Konačno se netko sjetio kompanije koja za Filmsku akademiju uništava papir. Nema problema, rekoše stručnjaci. Očevici sjeckanja Oskara kažu da su čelični zubi sjekača u tren oka toliko željene kipiće pretvorili u hrpicu sićušnih šrapnela.