Prije nekoliko dana na haaškom je Tribunalu počelo suđenje Slobodanu Miloševiću. Bivši srbijanski čelnik je optužen za genocid u Bosni i Hercegovini te ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene za rata u Hrvatskoj i na Kosovu. O tome što će se u sudnici događati u sljedećih nekoliko mjeseci, te o reakcijama na suđenje u regiji, govore američki stručnjaci okupljeni na nedavnom panelu Američkog instituta za mir.
Skup je održan pod naslovom "Trenutak presude: Milošević i den Haag". Michael Matheson, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Johns Hopkins i pravni savjetnik američkog Državnog tajništva, rekao je da su - početkom devedesetih godina, kada je Tribunal bio osnovan – njegovi glavni ciljevi bili: prvo, okončati val ratnih zločina i spriječiti nove zločine. Drugo, izbjeći nasilje u formi osvete, od strane naroda koji su bili žrtve prvotnih zločina. I treće, delegitimizacija počinitelja, te njihovo kažnjavanje. Gospodin Matheson kaže da su ovi ciljevi tek djelomično postignuti.
Matheson: Haška optužnica pridonijela delgitimizaciji Miloševića
"U cjelini gledano, Tribunal nije rješio sve te probleme, ali je ipak pridonio rješavanju nekih od njih. Bez obzira na optužnicu, Milošević je pokrenuo kampanju nasilja na Kosovu – optužnica ga očito nije spriječila u tome. Međutim, po mom mišljenju, haaška optužnica je pridonijela delegitimizaciji Slobodana Miloševića, i tu je Tribunal postigao svoj cilj. Suđenje Miloševiću bit će novi test Tribunala. Ako suđenje bude pošteno, efikasno i transparentno – ciljevi tribunala bit će velikim dijelom postignuti", kaže gospodin Matheson.
Ruth Wedgwood, profesorica međunarodnog prava na Sveučilištu Yale, rekla je da bi vjerodostojnost Tribunala bila posebno ojačana kada bi tužitelji uspjeli dokazati izravnu vezu između Slobodana Miloševića i konkretnih zločina. “Bilo bi dobro kada bi ljudi u Srbiji jasno vidjeli da je Milošević osobno zapovjedio izvršenje zločina”, rekla je Ruth Wedgwood. Kako će se Milošević braniti?
Wedgwood: Milošević želi pokazati da se radi o politiziranom procesu
Uz već dobro poznate argumente o navodnoj svjetskoj zavjeri protiv njegova naroda, Ruth Wedwood očekuje da će Milošević zatražiti da pred tribunalom svjedoče zapadni državnici, pogotovo oni koji su s njim bili u kontaktu sredinom devedesetih godina, za vrijeme daytonskog mirovnog procesa. “Vjerojatno će reći – kada sam vam bio koristan, tada ste me voljeli - sada me odbacujete” – prognozira Ruth Wedgwood. Time Milošević želi pokazati kako se radi o politiziranom procesu.
"Richard May, predsjedatelj sudskog vijeća će vjerojatno od Miloševića tražiti da konkretno pokaže na koji bi mu način svjedočenje, recimo, bivšeg predsjednika Billa Clintona, pomoglo. Na koji bi mu način takvo svjedočenje olakšalo položaj. Jer, sama činjenica da se Bill Clinton s nekim rukovao ne znači da je ta osoba nevina. Milošević mora sucima pokazati da će svjdočenje bivšeg američkog predsjednika bitno pridonijeti njegovoj obrani – primjerice da bi takav iskaz doveo do oslobađajuće presude", kaže gospođa Wedgwood.
Kesić: Tribunal bi trebao obrazovati javnost
Kakvi su prvi dojmovi srpske publike, koja – tako bar tvrde zapadni mediji – pozorno prati suđenje? O ovome je govorio Obrad Kesić, direktor Odjela za odnose s vladinim ustanovama u korporaciji ICN Pharmaceuticals, čiji je vlasnik Milan Panić, američki biznismen i bivši premijer Jugoslavije. Javnost u Srbiji smatra da je suđenje Slobodanu Miloševiću – suđenje cijelom narodu. Osim toga, proces je jednostran, nepravedan te nerazumljiv. Ovo posljednje je – smatra gospodin Kesić - najslabija točka haaškog suda. “Srbi i Hrvati Tribunal doživljavaju kao stranu, nametnutu instituciju” – tvrdi ovaj američki analitičar. On opisuje kako su u Srbiji doživljeni prvi televizijski prijenosi suđenja Miloševiću.
"Ovakav sustav sudovanja njima je stran. Njima je neobično vidjeti suce u perikama. Nepoznat im je način na koji stranke iznose svoje argumente. Čudno im je što se dopušta da neki svjedoci daju iskaz u tajnosti. Sve to oni ne razumiju, i zato tribunal smatraju nelegitimnim. Oni proces protiv Miloševića prate kao što bi pratili utakmicu kriketa ili baseballa. Tribunal bi trebao obrazovati javnost, o tome što radi i zašto radi", istaknuo je gospodin Kesić.
Osim toga, smatra Obrad Kesić, Tribunal slabi ionako nejaku pravnu državu. “Umjesto da surađuje s lokalnim sudovima, ili im u potpunosti prepusti da sude Miloševiću, Tribunal si arogantno i jednostrano daje za pravo da presuđuje cijelom narodu” – rekao je gospodin Kesić. “Štetnost ovakvog Tribunala” – kaže on – “očita je i na jugoslavenskoj političkoj sceni”: "Tribunal je dio unutrašnjeg političkog obračuna u Srbiji. Milošević nije u den Haagu zato što je Zapad izvršio pritisak na Srbiju. On je tamo zbog čisto unutrašnjepolitičkih pitanja, odnosno razmirica u vladajućoj koaliciji. Srpski premijer Zoran Đinđić je Miloševićevim izručenjem želio pokazati tko u zemlji ima stvarnu vlast, a tko je tek figura. Tko u zemlji ima moć da hapsi i izručuje, a tko je pasivni promatrač."
U odgovoru na primjedbe o navodnoj jednostranosti suda, te o nerazumjevanju njegova rada koje postoji u regiji, Michael Matheson je rekao: protu-lijek je - istina o Miloševiću.
"Istinu o Miloševićevoj djelatnosti treba predstaviti do najsitnijih detalja, u potpunosti. Srpska javnost, kao i javnost općenito, treba biti informirana o tome što se Miloševiću stavlja na teret. Kada se to dogodi, nerazumjevanja i sumnji će nestati. I to će biti pravi test, za cijeli tribunal. Što se tiče zamjerki da Tribunal goni samo Srbe, a ne ostale – moj odgovor glasi: činjenice govore drugačije. Međutim, da je to i istina, to ne bi bio razlog da se već optuženima ne sudi - konkretno Miloševiću. Ako se pravda ne provodi na zadovoljavajući način, greške treba ukloniti, a ne potpuno prekinuti njezino provođenje jer ono – kako tvrde kritičari – nije besprijekorno", tvrdi Michael Matheson.
Suđenje Miloševiću - prilika srpskim intelektualcima za preispitivanje
Ruth Wedgwood je dodala da je suđenje prilika za srpske intelektualne krugove, da otpočnu dug i težak proces preispitivanja vlastitih uvjerenja. Pri tome je posebno spomenula autore takozvanog Memoranduma Srpske akademije nauka, s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je bio temeljni dokumenta ekspanzionističke ideje veliko-srpstva.
"Svjesni smo da je na Balkanu teško živjeti. Svjesni smo činjenice da biti Srbin na Kosovu nije bilo lako. Međutim, za erupciju masovnog nacionalizma, kakvu smo vidjeli u Srbiji, nije odgovoran jedan čovjek. Radilo se o fenomenu masovnih razmjera. Intelektualci – pisci, novinari, sveučilišni profesori, svećenici – trebali bi kritički analizirati svoju ulogu u događajima iz prošlog desetljeća. Kroz taj proces je nakon drugog svjetskog rata prošla Njemačka, a sasvim sigurno trebale bi proći i Hrvatska i Bosna i Hercegovina".
Ruth Wedgwood primjetila je da suđenja ratnim zločincima često služe još jednoj svrsi: narod iz kojeg su potekli zločinci na razmjerno lagan, simboličan način ispire vlastite grijehe.
"U određenom smislu, suđenje predstavlja simbolično okajanje grijeha za narod u cjelini. Narod može reći – “nismo odgovorni mi, odgovoran je on.” Možemo reći da se radi o nekoj vrsti konstruktivnog licemjerja. Narod je u prilici da rekonstruira vlastiti image. To bi se moglo usporediti sa stečajnim postupkom neke firme – brišu se dugovi i počinje se iz početka...", riječi su Ruth Wedgwood, profesorice međunarodnog prava na sveučilištu Yale.