U nesreći američkog vojnog zrakoplova početkom mjeseca u Pakistanu poginulo je sedam marinaca. Među njima je bila i jedna žena-vojnik, prva koja je dosad poginula u Afganistanu. Riječ je o narednici Jeanette Winters koja je bila zadužena za radio vezu na zrakoplovu. I dok žene služe i umiru u američkoj vojsci, pitanje sudjelovanja žena u borbenim akcijama još jednom se našlo u žarištu pozornosti američke javnosti. Stoga i današnju redovitu rubriku U žarištu posvećujemo ovoj temi, koja već nekoliko desetljeća predstavlja predmet žestokih rasprava. Pripremio Neal Levon.
"Ako borba znači živjeti u rovu, žene imaju biološke probleme ostati u rovu trideset dana jer mogu dobiti upale, a nemaju ni dovoljno snage u gornjem dijelu tijela" - ovako je bivši predsjedatelj Zastupničkog doma američkog Kongresa Newt Gingrich svojevrmeno sažeo je stajalište mnogih, ali ne svih, Amerikanaca kad je prije nekoliko godina govorio o ideji da žene sudjeluju u borbenim akcijama.
Ovih bi se dana o tome moglo ponovno raspravljati, a da bi rezultat tih rasprava mogao biti još neizvjesniji. Prema vojnim izvorima, više od 200 tisuća žena nalazi se na službi u američkim Oružanim snagama. To je otprilike 15 posto ukupnog sastava. Prema postojećim američkim zakonima, "ženama je dopušteno da služe u bilo kojoj časničkoj ili vojničkoj specijalnosti, osim onih koje su specificirane na organizacijskoj razini, te u bilo kojoj jedinici vojske osim pješaštva, oklopnih jedinica i poljskog topništva".
No tijekom Zaljevskog rata jedanaest je žena poginulo u vojnim akcijama, a kad su teroristi izvršili napad na američki brod Cole u Jemenu 2000. godine, poginule su još dvije. Smrt narednice Winters u Pakistanu poslužila je kao još jedan dokaz da žene u američkoj vojsci izlažu svoje živote opasnosti. No čak manje od pitanja života i smrti, stvari poput, recimo, načina odjevanja imaju utjecaja na karijere žena u oružanim snagama.
Prošli mjesec dopukovnica Martha McSally iz Ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Država, prva žena koja je ikad letjela u nekoj borbenoj misiji, tužila je Ministarstvo obrane jer je tražilo od nje da nosi na sebi tzv. abaju, crnu halju koja je pokriva od glave do pete. Ona mora nositi abaju kad izlazi iz baze u Saudijskoj Arabiji. Ona je dovela u pitanje opravdanost ovakve odluke, koju nije uvela saudijska vlada već američka vojska 1995. godine. Ta odredba vrijedi samo za Saudijsku Arabiju.
U međuvremenu je Ministasrtvo obrane povuklo svoju naredbu da američke vojnikinje u Saudijskoj Arabiji moraju nositi tradicionalni muslimanski veo. U pisanom naputku, vojni dužnosnici su napisali da žene vojnici više ne moraju nositi crnu abaju dok nisu na dužnosti, no preporuča im se da je ipak nose preko uniformi kad izlaze iz baze kako bi se izbjeglo vrijeđanje muslimasnkih osjećaja.
Tijekom posljednjeg desetljeća pitanja koja su imala utjecaja na ženske pripadnike oružanih snaga, kao što su integracija mornaričkih posada, žene u borbenim jedinicama i pitanje odjevanja, riješena su naizgled na zadovoljavajući način.
Elaine Donnely predsjednica je Centra za borbenu spremnost. Ona smatra da bi nova politička klima u Washingtonu i sadašnji rat protiv terorizma mogli dovesti do revizije mnogih od ovih mučnih pitanja. "Zanimljivo je da su mi neki ljudi govorili još prije nekoliko mjeseci da je cijela stvar oko sudjelovanja žena u borbama otišla predaleko da bi se mogla zaustaviti. No sad kad je započeo rat, drugi kažu 'Sad kad su ova pitanja riješena, nema načina da se dopusti nekoj ženi da, primjerice, bude u helikopterskim jedinicama za posebne operacije, što je inače zahtjev s kojim se Pentagon već neko vrijeme nosi. Zapravo istina je negdje u sredini. Mislim da se sad provode ozbiljne revizije kadrovske politike u oružanim snagama."
Gospođa Donnely kaže da žene trenutno imaju mogućnost da igraju uloge u oružanim snagama koje nisu imale nikad dosad u povijesti. No ne slaže se s idejom da bi tehnološki stil suvremenih ratova trebao ženama učiniti dostupnim sve položaje u vojsci. "Posebne snage koje vidimo da sad djeluju u Afganistanu - u tim jedinicama nema žena. Ima žena koje služe u jedinicama za podršku, na brodovima i u mnogim avijacijskim zadacima, žene služe svojoj zemlji i to služe dobro. No znamo da je borba na kopnu nešto posve drugo. Nije to samo pritiskanje dugmadi iz daljine, premda vidimo da je tehnologija sve veći dio toga i da igra veliku ulogu u tim nastojanjima. Moramo postaviti prioritete tako da oni imaju smisla. Žene služe na načine na koje to mogu najbolje činiti, no prema njima se ne postupa kao da mogu zamijeniti muškarce na svim položajima gdje fizičke i spolne razlike igraju ulogu."
Godine 1997. glumica Demi Moore igrala je ulogu žene koja pokušava postati pripadnicom elitne vojne borbene jedinice u filmu G.I Jane. I dok je njezina uloga možda obradovala zagovornike ženskog sudjelovanja u borbenim jedinicama, nedavno provedeno ispitivanje Centra za strateške i međunarodne studije pokazuje da tek jedna trećina muških vojnika smatra kako bi žene mogle postići iste rezultate u borbama, a s time se slaže i 44 posto ženskih vojnika.
Elaine Donnely kaže kako to nije odraz seksizma, već iskrena zabrinutost za uspjeh neke misije i preživljavanje. No njezino mišljenje ne dijeli bivša narednica Miriam Ben-Shalom. Naredica Ben-Shlalom bila je narednik za obuku prije negoli je 1976. godine otpuštena iz vojske zato jer je lezbijka. No, ona je na sudu dobila svoju bitku i ponovno je primljena u oružane snage, odakle se na koncu umirovila 1990. godine.
Ona smatra da žene mogu služiti u borbenim misijama, ukoliko je to potrebno: "Smatram da žene nemaju manje fizičke sposobnosti od muškaraca. One svoje fizičke sposobnosti izražavaju na drugačiji način. Mislim, muškarci imaju snažniji gornji dio tijela, no žene su prikladnije za duge, naporne i kontinuirane kampanje naprosto zato jer smo strpljivije, imamo više masti u tijelu na koju se možemo osloniti, a ako govorite o nošenju tereta, uz nekoliko manjih preinaka na ruksaku, žene mogu na leđima nositi isti teret kao i muškarci. Ženski centar za gravitaciju je u ženskoj zdjelici. Hoću reći, koliko muškaraca može cijeli dan nositi teret od 35 kilograma?"
Miriam Ben-Shlalom kaže da 'u današnjim područjima ratnih operacija ne postoje linije bojišnice'. No u sadašnjem ratu u Afganistanu, žene ne sudjeluju u izravnim borbama. Narednica Ben-Shlalom smatra da bi neke žene željele služiti u borbenim redovima, čak i pod cijenu smrti: "Činjenica je da one nisu tamo ne zbog toga što one to ne žele, već zbog starinske ideje da se žene ne mogu nositi s nekom borbenom situacijom."
No Elaine Donnely tvrdi da su mnogi testovi pokazali, čak i kod fizički vrlo dobro pripremljenih žena, da je njihova snaga između pedeset i šezdeset posto manja nego ona kod muškaraca. Žene također imaju trideset posto manje aerobičke kapacitete od muškaraca. Stoga je , kaže gospođa Donnely, vojska Sjedinjenih Država morala prilagoditi fizičku obuku i normativne rezultate kako bi se u obzir uzele fizičke razlike.
U nekim slučajevima, pred žene se postavljaju manje zahtjevni ciljevi. Međutim, kako naglašava gospođa Donnely, "na bojnom polju nema uzimanja u obzir fizičkih razlika". No pitanje ženskog sudjelovanja u borbama, kao i pitanje prikladne odjeće za žene u vojsci, prosudit će američka javnost dok Amerika šalje svoje i sinove i kćeri u inozemstvo da se bore za svoju zemlju u zraku, na kopnu i moru.