Još od doba kad je Evu nagovorila da kuša jabuku, zmija je jedno od živih bića na našem planetu koje izaziva najveći strah i najveće gnušanje. Međutim, znanstvenici ju gledaju posve drugim očima i tvrde da ona krije za čovječanstvo dragocjena saznanja koja bi mnogima mogla spasiti živote.
Recimo, David Holtzman, znanstvenik i profesor na sveučilištu Rochester, koji istražuje ljudski mozak, vjeruje da u zmijama leži odgovor o regeneraciji oštećenog ljudskog moždanog tkiva nakon traume ili moždanog udara. Za razliku od ljudi, naime, zmije posjeduju zadivljujuću sposobnost da im mozak, odnosno stanice moždanog tkiva, rastu tijekom čitavog života.
Na sveučilištu Delaware, Mary Ann McLane, profesorica na Odjelu medicinske tehnologije, otkrila je da jedan protein u zmijskom otrovu sprečava širenje raka kod laboratorijskih miševa. Zašto, još ne zna, ali se nada da će njezina istraživanja možda uroditi novim lijekom protiv raka.
Istodobno, David Sherman, ravnatelj Odjela za neurologiju, Medicinskog fakulteta u San Antoniju, otkrio je da zmijski otrov pomaže nekim ljudima u oporavku od moždanog udara. U tijeku je testiranje lijeka, temeljenog na zmijskom otrovu, koji djeluje kao antikoagulans, odnosno sprečava zgrušavanje krvi i tako održava protok krvi kroz dijelove mozga pogođene udarom.
Michael Grace, profesor biologije na sveučilištu Florida Tech, zanima se za zmije još od dječačkog doba, kada ih je uvijek nekoliko nosio u džepovima. Njegova sadašnja istraživanja jednoga bi dana mogla rezultirati značajnim napretkom ne samo na polju medicine, nego i vojne tehnike.
Profesor Grace istražuje osjet vida kod zmija. Kako kaže, neke otrovnice, poput čegrtuše, kao i sve udavke, posjeduju ustvari dva vida. One mogu stvoriti vizuelne slike svijeta oko sebe, baš poput ljudi, ali, mogu, isto tako, koristeći iznimno osjetljive infracrvene senzore stvoriti sliku temeljenu na tolipi koju emitiraju objekti u njihovoj okolini. Ova dva vida, zmije mogu koristiti po želji i po potrebi.
Ono što profesora Gracea, - i mnoge druge zainteresirane za njegove nalaze -, najviše zanima jest kako zmije uspijevaju koristeći tako malo vidjeti tako mnogo. Čegrtuša, recimo, ima jednu malu rupicu sa svake strane glave u kojoj se nalaze tisuće receptorskih stanica, ustvari mikroskopski malenih infracrvenih senzora. Bez obzira na njihovu sićušnost, ti su senzori najmanje deset puta osjetljiviji od bilo kojeg ljudskim radom stvorenog senzora. A, za razliku od umjetno napravljenih infracrvenih senzora, zmijski ne zahtijevaju nikakav sustav hlađenja.
Nije stoga čudno da je jedan od financijera znanstvenog rada Michaela Gracea upravo Američko ratno zrakoplovstvo. Senzori poput zmijskih dobro bi došli u izradi projektila navođenih toplinom, dovoljno malenih da uopće ne budu zamijećeni dok se primiču neprijateljskoj letjelici slijedeći njezine ispušne plinove.