Hrvatska danas obilježava 10. godišnjicu međunarodnog priznanja. 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale članice EU. Četiri mjeseca kasnije, 22. svibnja, primljena je u UN.
U životu Zagrepčanina Ivana Smolića u deset se godina nije puno promijenilo na bolje. Kao i 1992. s plaćom jedva prehranjuje četveročlanu obitelj, i iako bi se, što se njega tiče i deset puta skromniji zivot isplatio za državu, osobno je sretan što još uvijek ima posao.
"Moglo je bolje, ali je dobro i ovako. Tko radi, tko može raditi, dobro mu je," kazao je za Glas Amerike, nakon što je u pošti u novozagrebačkom naselju Travno "ostavio pola plaće" plativši račune za prošli mjesec.
Rat i stradanja za ovog 56-godišnjeg tokara "normalna su cijena" ulaska jedne države u ravnopravnu zajednicu svjetskih država i naroda. "Država košta, ali vrijedila je," kaže,"svakog mrtvog".
Za samostalnu državu na referendumu u svibnju 1991. izjasnilo se 94 posto hrvatskih građana. Jedinstveni kao nikad prije i nikad poslije toga, Hrvati su u narednih pola godine izgubili dvije trećine države i pretrpjeli strašna razaranja i velike ljudske gubitke. Dugo odgađano međunarodno priznanje uslijedilo je 15. siječnja 1992, kada je, zahvaljući Njemačkoj, tadašnjem jedinom moćnom hrvatskom savezniku, priznalo 12 članica EU.
Hrvatska je prije priznanja ispunila tražene preduvjete, pristala na prekid vatre i dolazak mirovnih snaga, deblokirala vojarne i donijela ustavni Zakon o zaštiti manjina.
Kao ključne razloge odgode međunarodnog priznanja predsjedniku tadašnje vlade Mati Graniću bivši američki veleposlanik u SRJ Warren Zimmerman krajem 1991. naveo je nepostojanje vizije rješenja jugoslavenske krize i strah od nekontroliranog raspada tadašnjeg SSSR-a.
"Mi tada nismo mogli više učiniti, a najviše je za prizanje učinio sam Milošević zločinima za koje je vjerovao da će proći nekažnjeno", kaže dugogodišmji šef diplomacije u HDZ-ovoj vladi, dodajući da su "na početku agresije na Hrvatsku zakazali međunarodna zajednica i UN."
"Akcija SAD-a na Kosovu prva je humanitarna intervencija tog tipa koju su poveli zbog etničkog čišćenja Albanaca. Da je 1991. slično reagirano prema Miloševiću i da su priznate sve države koje su to tražile, zaustavio bi se, ne samo rat u Hrvatskoj i agresija na Hrvatsku, nego i rat u Bosni, " kaže Granić.
Ratom kojeg je vodila u BiH bivša je vlast Hrvatsku u očima međunarodne zajednice od žrtve pretvorila u agresora. Uz procesiuranje vlastitih zločina, oko te je ratne epizode bivšeg predsjednika Franje Tuđmana hrvatska javnost i danas duboko podijeljena. Zastupnik u hrvatskom Saboru 1990.
Slavomir Mađor ne sumnja da bi drugačijim vođenjem rata za nezavisnost i bez rata s Muslimanima hrvatske karte danas bile drugacije posložene.
"Mislim da se elegantnije, strpljivije, s manjim brojem žrtava i manjim gubicima moglo postići više i da se danas moglo bolje živjeti. Deset godina nije jako puno, ali nažalost u tih deset godina barem se sedam, osam ekonomski nazadovalo. To je problem i sada je teško od toga opet početi. Nekako smo se u ove dvije godine sabrali pa tek možemo očekivati da će se nekamo krenuti," kaže šezdesetdvogodišnji bivši zastupnik danas zaposlen u INI.
Hrvatsku u idućem desetljeću vidi u Europi i uvjeren je da se "europskoj Hrvatskoj više se ne može ponoviti deset HDZ-ovih godina iz Tuđmanovog doba". "Proces promjena je nezaustavljiv. Čak i da se, na vlast vrati HDZ to neće biti ista stranka, niti će ikad više vladati na način na koji je vladala," kaže Slavomir Mađor.