Mjesto je bilo – California. Tocnije, predgorje Sierra Nevade, blizu danasnjeg Sacramenta. Obala rijeke American River, njen juzni tok, South Fork, i negdje na njoj pilana Sutter’s Mill, dvojice partnera, Johna Suttera i Jamesa Marshalla.
Vrijeme – 24. sijecanj 1848. Vijest o onome sto su Sutter i Marshall tog dana ugledali u rijeci odjeknula je od Californije do New Yorka i natrag, do Oregona. Bilo je poslije i drugih takvih otkrica, ali ono prvo, kalifornijsko, ostaje medju svima njima - najslavnije.
“Gold”, bio je povik koji se, 24. sijecnja 1848, zaorio iz ustiju Johna Suttera i Jamesa Marshalla. I otpocela je prva americka potjera za zlatom. Ne bas odmah, jer dvojica su se trudila da svoje otkrice drze u tajnosti, ali ekspres zvan “glasine” tajnu je brzo pronio i njihove planove pomrsio. Vec pocetkom slijedece, 1849. godine, osamdeset tisuca drugih slilo se na obalu kraj njihove pilane. Prema godini, cetrdesetdevetoj, dobili su i ime – Forty-niners.
Iako je zelja za komadom dobre i plodne zemlje vjerojatno bila prvi i glavni impuls ekspanziji na Zapad, zlatna groznica nedvojbeno je bila njen drugi glavni poticaj. U drugoj polovici 19. stoljeca, stotine je tisuca brzog bogatstva zeljnih napustalo svoje domove na Istoku i hrlilo do dalekih rudnika zlata na Zapadu i barem tri savezne drzave – Californiju, Colorado i Aljasku, naselili su prvo ti, nadobudni tragaci zlata. Od svih velikih americkih potjera za zlatom, prva i najslavnija – kalifornijska, pocela je u vrlo zgodnom i podesnom trenutku. Bas one, 1848. godine, kad je teritorij iz meksickih ruku presao pod kontrolu Sjedinjenih Drzava. Za samo godinu dana, u tom je, do tada rijetko naseljenom podrucju, vec vrvjelo kao u kosnici. Naselja – boomtowns – nicala su preko noci i kipjela trgovinom. Samo se u San Franciscu, za te jedne godine, broj stanovnika, sa osam stotina, popeo na 30.000! Dvije godine kasnije, 1850, California – raj svih pustolova – postala je i saveznom drzavom.
Vecina Forty-ninersa stigla je u nju – morem. Prvi, ploveci oko Cabo de Hornos, najjuznijeg rta Juzne Amerike. Za njima, i oni drugi, nesto kracim putem, preko panamske prevlake. Put morem bio je skup. Mnostvo knjiga i karata obecavalo je brz i lak kopneni put. On je bio sve samo ne – brz i lak. Narocito za one brojne, iz New Yorka i Bostona, koji nikad hranu nisu morali loviti ni vatru paliti. A jednom, kad se proslo mjesto Independence, u drzavi Missouri, ulazilo se u duboku divljinu. Ipak, preko 30.000 njih krenulo je kopnom, slijedeci uglavnom puteve koji su vodili preko danasnje Nebraske, Wyominga, Idaha i Nevade. A u Nevadi, one koji su dug i tezak put prevalili, cekalo je jos 40 vrucih, pustinjskih milja. Tek iza njih lezala je – California, zemlja zlata. Neki ce u njoj naci srecu i bogatstvo. Vecina nece! Ali, prezivjeli su put zahvaljujuci kombinaciji odvaznosti, suradnje, vjestine i – srece. To ce ih iskustvo zauvijek promijeniti.
Neki od kopnenih putnika koristili su se i nekim drugim stazama, ukljucujuci i Old Spanish Trail koji je prelazio preko New Mexica. Cherokee Indijanci, koji su zivjeli u Oklahomi, a rudarska iskustva stekli prije nego sto su u Oklahomu nasilno bili premjesteni iz drzava Georgia i North Carolina, u Californiju su se uputili putem zvanim Cherokee Trail. Vodio je od Oklahome do Colorada, preko juznog dijela Wyominga i tek onda se spajao s glavnim, Oregon-California Trail.
Migracija koja je zapocela 1849, svoj je vrhunac dozivjela 1852, iste godine kad je istocne drzave Amerike zahvatila epidemija kolere. Sve u svemu, tijekom pet godina “zlatne groznice”, najmanje je cetvrt milijuna ljudi stiglo u Californiju – Amerikanaca, Juznoamerikanaca, Evropljana, Kineza....
Sto se zlata tice, njega je, u tih pet godina u Californiji, procjenjuje se, izvadjeno u vrijednosti vecoj od dvjesto milijuna dolara. Takvo bogatstvo nigdje u svijetu do tada nije bilo nadjeno! Na vrhuncu “zlatne groznice”, 1849. i 1850, kopac zlata dnevno je zaradjivao i do $20 na dan. Tri godine kasnije, zarada je pala na samo 3 do 5 dolara dnevno.
Deset godina kasnije, 1859, otkricem zlata kraj Denvera, u Coloradu, sve ce se opet ponoviti. Vise od 100.000 bacit ce oko na novi El Dorado. Fifty-niners, nazvase ih, prema godini tog otkrica. Jos deset godina kasnije, Montanu naseljavaju Sixty-ninersi, a jos deset poslije – 1879, u Colorado, taj put u mjesto Leadville, stizu i Seventy-niners.
Postoje i oni zvani Eighty-niners, no to se ime odnosi na skupinu od 50.000-60.000 bijelaca koja je, 22. travnja te godine (i samo tog datuma), sudjelovala u onoj “navali na zemlju”, otvorenu, slobodnu zemlju Oklahome.
Tijekom pola stoljeca, od 1849. kad je otkriveno u Californiji, do 1898, kad je pronadjeno i na kanadskom teritoriju Yukon, u podrucju Klondike, a onda odmah i na Aljasci, zamamni je zov “zlatne sirene” uspjesno namamio mnoge zrtve. U nizu dramaticnih epizoda, tisuce je ljudi hrabro prkosilo opasnostima – ostrom vremenu, Indijancima, gladi i zedji, kako bi se sto prije domoglo nekih dalekih mjesta, mjesta o kojima nista drugo nisu znali osim da se u njima, mozda, kriju fantasticne naslage zlata. Ili srebra. Glasine su cesto bile samo to, glasine. No, potjere za zlatom zivjele su od njih, i od nada, isto toliko koliko i od cinjenica.
Jesu li i oni sebe vidjeli kao zrtve? Ne nuzno! Razocaranja bi, nekoliko godina kasnije, mjesto cesto ustupala anegdotama i dragim sjecanjima. Mozda svaka generacija ima svoju kvotu nemirnih dusa kojima ne samo da je vrlo privlacna riskantna ideja o brzom, iznenadnom bogatsvu, vec im pruza i sansu da se izvuku iz okova ‘normalnog’ drustva. Ako je to tako, onda su mineralima bogata podrucja Dalekog Zapada pruzala obilje takvih mogucnosti.
Izmedju ostalih, i onom njemackom imigrantu, Leviju Straussu, koji se obogatio prodavajuci Forty-ninersima one svoje radne hlace od cvrste tkanine – Levi’s jeans… A buduci da se radilo o drustvenim elementima izuzetno neobicnim i nesvakodnevnim – bjeguncima, grabezljivim odvjetnicima, prljavim politicarima, kockarima, vlasnicima saloona i prostitutkama, i, naravno, rudarima sa svih strana, potjere za zlatom pruzile su i vise no dovoljno bizarnog i dramaticnog za pisanje niza romana, stvaranje niza filmova, sastavljanje niza pjesama… Forty-ninersima najdraza je pjesma bila ona o jednome od njih, i njegovoj kceri, koja se utopila…”In a cavern, in a canyon, Excavating for a mine, Dwelt a miner, forty-niner, And his daughter Clementine…Oh my darling, oh my darling, Oh my darling Clementine, You are lost and gone forever, Dreadfull sorry, Clementine…”