Linkovi

“Božić u Plainsu”, Jimmyja Cartera (21/12/01) - 2001-12-21


Kad se iz Bijele kuce vratio rodnoj kuci, Jimmy Carter se vratio i poslovima farmera, businessmana, globalnog mirovnog posrednika, diplomata, zastitnika siromasnih i gladnih i – pisca. U proteklih 26 godina, objavio je 16 knjiga. Vise od polovice njih zavrsilo je na bestseller listama. Ova najnovija – “Christmas in Plains”, jednostavan je i elokventan nastavak memoarima objavljenima ranije ove godine pod naslovom “An Hour Before Dawn” – knjizi o bosonogom djecaku iz siromasnog i zabacenog dijela Georgije koji ce u povijesne knjige uci kao 39. predsjednik Sjedinjenih Americkih Drzava.

Crkveni obicaji ruralne Georgije, jednostavan zivot u maloj zajednici; okupljanje obitelji i prijatelja kraj tople vatrice kamina; vaznost obitelji i prijatelja za bozicnih blagdana; razmjenjivanje skromnih darova, knjiga, uglavnom; kicenje kuce i djecji uresi za bor, nacinjeni od staniola, iz tatinih kutija za cigarete; skolski prikazi Kristova rodjenja, Kristovo rodjenje po Luki…i odlasci s ocem, Earlom, farmerom, u obliznje sume, nekoliko dana prije Bozica, po bozicno drvce i imelu, i sas, od kojega ce raditi metle i njima darovati clanove obitelji; tatin recept za tradicionalni punc s jajima…i nezamislivo, neizrecivo siromastvo crnackih susjeda…to su vinjete kojima Jimmy Carter oslikava Bozice svog djetinjstva, provedene u rodnom Plainsu, u jugozapadnoj Georgiji. Ali i Bozice provedene kasnije na Pomorskoj akademiji u Annapolisu, jednom, kao pomorski casnik, i na podmornici; kao guverner Georgije, kao politicar, kao predsjednik Sjedinjenih Americkih Drzava i Bozice koje kao bivsi predsjednik provodi opet u Plainsu…vinjete su to, takodjer, o neimastini za onih davnih dana teske gospodarske krize, 30-ih godina, o bliskim prijateljstvima sa crncima u danima prije pokreta za gradjanska prava, o bozicnima blagdanima u Bijeloj kuci, u Camp Davidu i tihim, privatnim trenucima koje je, za blagdanskih dana, pokusavao, s obitelji, “ukrasti” u Plainsu, unatoc agentima Tajne sluzbe koji su ih u stopu pratili; misli, takodjer, i osjecaji izrazeni tim vinjetama o krizi s taocima u Iranu, krizi na Srednjem Istoku i kraju njegovog predsjednistva. Iznad svega, stovanje i odanost izrazeni obitelji i podsjetnik da skromni, umjereni darovi ne moraju znaciti i umjerenu darezljivost. Darovi srca, porucuje predsjednik Carter, najvazniji su od svih, darovi koje, opominje on, ne treba ograniciti samo na svoje drage i najblize.

Jednostavnim, obicnim jezikom, otvorenim, iskrenim i cestitim, uz blagu nostalgiju, predsjednik Carter svojim, po broju stranica, vrlo skromnim, ali sadrzajem punim i bogatim, memoarom, naglasava, u prvom redu, zime provedene u idilicnom, seoskom Plainsu – za njega, svjetionik nade, mira i tisine koji ga je, “kao Sjeverni pol magnetsku iglu”, sebi prizivao svakog prosinca njegovog odraslog zivota. U zadnjih 48 godina, samo se jednom tom pozivu nije mogao odazvati!

Knjiga “Christmas in Plains” Carterova je meditacija na temu godisnjeg slavlja i znacenja tog blagdana u zivotu njegove obitelji. Prisjecajuci se svih Bozica proslih, predsjednik Carter pise: “Bozic, obitelj i Plains, to troje nerazmrsivo je vezano”.

Bozic koji nije mogao provesti u Plainsu bio je onaj 1979. godine…. “Rosalynn i ja toliko smo prizeljkivali da pobjegnemo malo iz Washingtona, da odemo kuci, u Plains. Svih 26 godina od smrti moga oca, Bozic smo provodili s nasim obiteljima. Ove godine, nekoliko dana, u toplom krugu prijatelja i drugih clanova obitelji, dobro bi nam doslo. Teska srca odlucili smo da je nabolje ipak ne ici u Plains, vec ostati negdje blize suradnicima i osoblju Bijele kuce, u slucaju da dodje do iznenadnog obrata u situaciji s taocima. Umjesto u Plains, otisli smo u Camp David…

…Te bozicne sezone imao sam jos jedan problem: ozbiljan politicki izazov Teda Kennedyja koji je, dva mjeseca ranije, najavio da ce zamijeniti mene kao demokratskog kandidata za predsjednika….Nekoliko dana pred odlazak u Camp David, razgovarao sam s jednim od svojih visih savjetnika, Clarkom Cliffordom, o mogucnosti da Kennedyja uvjerimo da se povuce iz utrke. Clifford je odgovorio da su izgledi za to beznadni i da je, uostalom, bolje i zdravije da imam suparnika kako bismo moje pristase i ja bili budni. I onda mi ispricao pricu o ribarima s Islanda koji su lovili oblica kvrgasa, ribu cije cvrsto, bijelo meso je vrlo trazeno. No, da bi ostalo cvrsto, riba mora neprestano i brzo plivati.

Kako je na americka i evropska trzista morala stizati jos ziva, stavljali bi je u tankove s vodom. Ali u njima, brzo je postajala troma i debela. Islandjani su problem rijesili tako sto bi u svaki tank stavili po jednu malu barakudu. Zrtvovali, dakle, na svakom putu po tri-cetiri oblica kvrgasa da bi tisuce drugih sacuvali nemasnima i ukusnima. Osobno, ja nisam bio jako raspolozen za barakudu u redovima Demokratske stranke, narocito za bozicnih blagdana…

…Zbog Kennedyjevog izazova, telefoni ni u Camp Davidu nisu prestajali zvoniti iako smo se mi toliko nadali miru i tisini….Da bih se od njih maknuo na par sati, uzeo sam udicu i spustio se niz brdo, bacio je vise puta u Hunting Creek, ali nista nisam uhvatio. Uzivao sam u svjezem zraku i samoci. Na povratku, shvatio sam koliko smo sami i osamljeni tog Bozica bili, Rosalynn, Amy i ja. Svi drugi nasi, okupljali su se u Plainsu… …A onda je Amy dosla na sjajnu ideju. Buduci da je sa svima u Bijeloj kuci bila u prisnim odnosima, svima – od kuhara i pralja do onih koji u njoj odrzavaju instalacije, predlozila je da ih sve, na Bozic, pozovemo u Camp David. Nitko od njih nikad u Camp Davidu nije bio iako su neki od njih u Bijeloj kuci radili desetljecima, neki vec i pred mirovinom bili.

Rano ujutro, na Bozic, nas troje smo izmjenjali darove, procitali pricu o Bozicu, telefonirali svima u Plainsu, a onda su stigla dva puna autobusa radnika Bijele kuce i clanova njihovih obitelji. Pokazali smo im zgrade, vrt, bazen za plivanje, kuglanu, odgovarali na pitanja o tome kako su, i gdje, Izraelci u Egipcani zivjeli u Camp Davidu tijekom dugih mirovnih pregovora. Poslije smo svi sjeli za objed od pecenog purana i svega sto uz njega ide, fotografirali se sa svakom obitelji, sa svakim pozdravili i ispratili ih na autobuse, natrag za Washington. Njihov posjet pretvorio je jedan potencijalno osamljeni Bozic u jedan koji nikada necemo zaboraviti… …U isto vrijeme, stalno sam mislio na americke taoce u Teheranu i razmisljao sto bi se jos moglo uciniti kako bi se ishodovalo njihovo oslobadjanje. Slijedeceg jutra vec sam bio na telefonu sa svim clanicama Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda, poticuci ih da podrze nas prijedlog o sankcijama prema Iranu sve dok oni drze nase ljude….

…Dvanaest mjeseci kasnije, 1980, Bozic je nudio malo razloga za slavlje. Na izborima sam izgubio, pedeset i dva taoca jos uvijek su bila u Teheranu…Pozvao sam u Bijelu kucu svu nasu djecu i unuke, da jos jednom provedu vrijeme u njoj, da nam je pomognu okititi i da nama pomognu pakirati. Za sluzbenu bozicnu cestitku, Rosalynn je odabrala jednu sa slikom Bijele kuce u vrijeme kad je u njoj zivio Andrew Jackson. Te smo godine poslali 120.000 cestitki…Na svecanost paljenja svijetala na Nacionalnom bozicnom drvcu, pred Bijelom kucom, pozvao sam obitelji svih taoca. Na njihov zahtjev, svijetla nisu bila upaljena, bor je ostao taman i neosvijetljen, osim zvijezde na vrhu, zvijezde nade…

…Kad sam saznao da clanovi mog Kabineta i osoblje Bijele kuce skupljaju novac kako bi mi za Bozic, i odlazak, kupili Jeep, brze-bolje sam im dao naslutiti da bih vise volio imati sav alat potreban za izradu namjestaja.…Nasa garaza u Plainsu postat ce kasnije moja radionica, samo 20 stopa daleko od mog kompjutora. Idealan nacin i mjesto za razbistravanje mozga. U njoj cu napraviti mnoge stolice i stolove, kolijevke i ormare cija prodaja ce donositi lijepu zaradu Centru Carter, u Atlanti. U njoj cu naci i inspiraciju za moje knjige i moje pjesme…

..Pred taj Bozic, sa mnom je u sumu, po bor, isla Amy. Nasli smo jedan lijepi, mali. K tomu jos i indijansku strelicu….Rosalynn i ja smo sate i sate tog Bozica proveli u nasoj staroj kuci, pokusavali odluciti sto ce na njoj, i u njoj, biti potrebno izmijeniti kako bismo se opet mogli useliti. Cetrnaest godina nismo u njoj zivjeli, jos od dana kad sam postao guvernerom….Police za silne nove knjige, bit ce prvi proizvod moje radionice…

…Za taj smo Bozic sa sobom, za zabavu, iz Washingtona donijeli neke igre. Kad smo se, na Bozic, okupili oko jedne, prvo, za nas vrlo uzbudljivo, pitanje je bilo:”Koji je bio prvi americki predsjednik rodjen u bolnici?” Odgovor je bio:”Jimmy Carter.” Jedno od kasnijih pitanja, manje nas je razveselilo - ”Tko je rekao: ‘Kad pogledam svoju djecu, kazem sama sebi – Lillian, trebala si ostati djevicom?’” Odgovor je bio:”Predsjednikova majka, Lillian Carter!”

…Za Novu godinu vec smo bili natrag, u Washingtonu. Bez ikakve tuge i zaljenja ispratili smo 1980. Nisam znao sto me u buducnosti ceka, ali znao sam da sam sa svima s kojima sam se tada oprastao dijelio ulogu u promicanju mira, zdravijeg okolisa i ljudskih prava, u Americi i svijetu. …Moji zadnji sati u Ovalnom uredu bili su vrlo dramaticni. Uopce nisam spavao te zadnje nedjelje i ponedjeljka. U utorak ujutro, na Dan inauguracije, znali smo da su nasi pregovori urodili plodom i da su taoci pusteni na slobodu…Slavili smo cijelim putem, mojim zadnjim na Airforce One, natrag u Georgiju, u Plains.”

XS
SM
MD
LG