Anthony Grooms objavio je do sada niz eseja, nekoliko zbirki poezije i kratkih prica. Vecina njegovih prica inspirirana je 60-im godinama i pokretom za gradjanska prava. Price su to o zivotima obicnih ljudi na crnackom Jugu. Ovih je dana objavljen i njegov prvi roman – “Bombingham”. U njemu, Grooms biljezi dogadjaje iz tog istog razdoblja borbe za gradjanska prava, ali ga povezuje s jednim drugim, jednako kljucnim za americko iskustvo. Glavni lik Groomsovog romana pokusava naci znacenje svoje uloge i u jednom i u drugom.
Radnja Groomsovog romana pocinje na rizinim poljima, negdje kraj Da Nanga, u Vijetnamu. Godina nije navedena. Glavni lik, americki vojnik Walter Burke, crnac je iz Birminghama, u saveznoj drzavi Alabami. Dok lezi, licem u vijetnamskom blatu, okruzen mrtvim tijelima drugih vojnika, a neprijateljski meci zuje mu nad glavom, Walter zamislja kako roditeljima palog druga pise pismo. I dok ga u mislima pokusava sastaviti, u sjecanje mu se vraca njegovo burno i nemirno djetinjstvo. Bilo mu je 11 godina kad su u Birmingham poceli, sa svih strana, pristizati aktivisti i organizirati kampanju za gradjanska prava.
Teror, domaci, svuda naokolo. Crnce ubijaju po cijelom Jugu. Sud gomile odlucuje – zlostavljanjem, strijeljanjem, vjesanjem. A onda, umorni od starih metoda, otkrivaju nove, puno “zabavnije”. Eksplozive! U razdoblju od deset godina, bombe su raznijele vise od 50 crnackih domova i crkava. Crnci svom gradu, Birminghamu, daju novo ime - Bombingham. Nitko nikad za ta zlodjela nije bio uhvacen, nitko nikad nije bio optuzen. Petnaestog rujna 1963, u baptistickoj crkvi na 16. Ulici, cetiri crnacke djevojcice, u dobi od 11 do 14 godina, u bijelim haljinama i cipelama, penju se stepenicama na prvi kat u trenutku kad tempirana bomba, postavljena ispod stuba, eksplodira. Samo nekoliko tjedana prije, Martin Luther King je, na jednim drugim stepenicama, onim pred Memorijalnim spomenikom Abrahamu Lincolnu, u Washingtonu, odrzao govor koji je zapoceo onim slavnim rijecima “I have a dream.” Brutalno ubojstvo cetiriju djevojcica u Birmighamu, razbilo je snove i nade u nenasilni nastavak pokreta za gradjanska prava.
Brak Carla i Clare Burke, roditelja 11-godisnjeg Waltera i njegove mladje sestre Josie, raspada se; majka umire od raka, otac se predao alkoholu, ali ujedinjeni ostaju u svojoj zelji da djecu zastite i drze podalje od demonstracija. Ona, ipak, krisom odlaze na sastanke i skupove aktivista koji pripremaju rat protiv terorizma. U sukobima s policijom, djeca su bespomocna. “Htjeli mi to priznati ili ne, u trenucima velike boli, uvijek ima poezije,” pise kriticar WP-a, Jabari Asim. “Anthony Grooms nalazi ga tako sto strahote, s jedne strane, balansira s pazljivo odabranim trenucima, s druge, trenucima u kojima heroizam caruje – Walter se predaje policijskim psima kako bi njegova sestra mogla pobjeci, neozlijedjena. Walterov otac hrli u pomoc sinu, stiti ga svojim tijelom i sam prima bezbroj bolnih udaraca policijskim palicama.”
Dugo, toplo i krvavo ljeto u rasno podijeljenom Birminghamu….ratom poharana rizina polja u Vijetnamu…. Devetnaestgodisnji Walter, u vijetnamskom ratu i krivac i zrtva, gleda na onaj prvi period svog zivota, s obiteljskom tragedijom u prvom planu i rasnom u njenoj pozadini, i dok ocajnicki pokusava naci neki smisao svojoj nazocnosti u Vijetnamu, pita se je li mu pobjeda u borbi za gradjanska prava donijela samo to da s jednog poprista bude prebacen na drugo.
Groomsov roman prica je o rusenju snova i gubljenju nade. Walterova sposobnost da sanja i da se nada, koju su u njemu potakli celnici pokreta, oslabila je fizickom smrcu majke i duhovnom oca. Bescutan na smrt oko sebe, u Vijetnamu, i time duboko uznemiren, Walter se vraca u proslost, ali u njoj ne nalazi ni odgovora ni lijeka. “Stogod napisao,” zakljucuje on, “kakogod stravicno i brutalno sve opisao, moje price nikada ne mogu opisati stvarno nasilje.”
“Svijet je jedno nemirno i nasilno mjesto i svaka dusa u njemu pati,” inzistira Anthony Grooms. Njegov roman, “Bombingham”, ne pruza nikakvu utjehu.
Prica zavrsava tamo gdje je i pocela – na rizinim poljima oko Da Nanga. Licem u njihovom blatu, 19-godisnji vojnik po imenu Walter Burke, “strucnjak” vec za gubitak, pokusava roditeljima palog druga napisati pismo. Rijeci ga izdaju!
Jabari Asim, u svom osvrtu za WP, donosi jedan siri zakljucak: “Teroristicki napadi 11. rujna naveli su mnoge da se tuze na navodnu nesposobnost jezika da teror opise u svim njegovim dimenzijama…No, ono sto je doista doista zastrasujuce, to je ljudska, naizgled beskrajna, sposobnost da izaziva kataklizme, tako velike i tako dalekosezne, da nas rjecnik ostavljaju praznim Ako je istina da nas rijeci ponekad izdaju, to je onda stoga sto mi stalno smisljamo nove brutalnosti koje se svakom opisu opiru!”