Večeras će se milijuni Amerikanaca naći za blagdanskom trpezom, okruženi tradicionalnim jestvenikom – pečeni punjeni puran sa sosom od pečenja, slatki krumpiri, žele od brusnica i pita od bundeve.
Zvuči sjajno ... naročito ona punjena purica! Ali, kao što nije zlato sve što sja, tako ni purice više sjaje jednakim sjajem, točnije ne plijene jednakim okusom. Današnje se domaćice dovijaju svim mogućim načinima ne bi li blagdansku pečenku učinile sočnom i ukusnom – zamataju je u aluminijsku foliju, pune joj utrobu s jabukama, omataju je listićima slanine, peku u poklopljenoj posudi na niskoj vatri preko noći i još deseci drugih, više ili manje neuspješnih metoda.
Sve je to, međutim, - tvrde oni starije dobi, koji se još sjećaju purana od prije pola stoljeća -, uzalud. Pedeset godina ciljanog uzgoja, točnije selekcije unutar jedne jedine vrste purana, nazvane – posve prikladno! – "bijeli širokopršnjak", dovelo je do masovne proizvodnje i konzumacije ptica ogromnih bijelih mesa, malešnih bataka i zabataka i rudimentarnog okusa.
To bi se ipak, uz malo sreće, moglo i promijeniti. Različite organizacije zaštitara digle su glas u obranu digniteta ptice koja je zamalo postala državnim simbolom američke republike. No, ne radi se samo o obrani digniteta, nego, doslovce, i o zaštiti vrste. S jedne strane, "bijeli širokopršnjak" je uzgojem praktički potpuno degenerirao – ne nese jaja, ne hoda, ne može letjeti, ustvari jedva se može gegati. Među uzgajivačima purana već se udomaćila fraza da purane ne mogu držati na otvorenom jer bi se utopili kad bi pala kiša. S druge strane, druge pasmine purana, gotovo su izumrle.
Dakle, zaštitari su odlučili promijeniti stanje stvari i tako su organizirane farme za uzgoj starih pasmina purana, i to na starinski način – ptice će boraviti na otvorenom, čupkati travke, crviće i sve ostalo što već purani u prirodi jedu, uz dodatak nešto konkretnijeg krmiva, ali bez hormona. Već slijedećeg Dana zahvalnosti, kažu, Amerikanci će moći jesti normalne purane, a ne bijela mesa s nožicama, nastala sretnom suradnjom genetike i kemijsko-farmaceutske industrije.
Od tradicionalnih pasmina za prirodni uzgoj odabrane su četiri pasmine, koje su ranije sve bile redoviti dio blagdanskog slavlja – "crveni burbon", "standardni brončani", "sjajni jersey" i "narragansett". Svi su oni prosječne težine od 4 do 6 kilograma, jakih nogu i krila, - jer dobro trče i lete -, i, gledano s gurmanske strane, mnogo sočnijeg i ukusnijeg mesa.
Prije ove najnovije akcije spašavanja i purana i blagdanskog kulinarstva, u Sjedinjenim je Državama ostao tek simbolički broj tih starinskih purana. Prema nekim procjenama, još ovog ljeta, u čitavoj zemlji je bilo oko 3 tisuće 800 takvih ptica, uzgajanih prvenstveno za izložbe. Samo 23 farme imale su jata sa više od stotinu purana. Ali, kako rekosmo, već se nesu jaja za nova jata ptica koje će izgledati poput purana i imati okus purana.