Bin Ladenova Al-Qaida: Profil jedne terorističke mreže, autora Yonaha Alexandera i Michaela Swetnama; Trijumf kaosa: Islamski fundamentalizam, Novo lice rata, Morgana Norvala; Osama bin Laden: Rat protiv Zapada, Elaine Landau; Nesveti ratovi: Afganistan, Amerika i međunarodni terorizam, Johna Cooleya…neke su od trenutno najprodavanijih i najčitanijih knjiga u Americi.
Takodjer Novi šakali, britanskog novinara Simona Reevea - bolno relevantan i zapanjujuće otvoreni iskaz o budućnosti terorizma i nekima od najopasnijih ljudi svijeta – Osami bin Ladenu i Ramzi Yousefu, 'maheru' napada na Svjetski trgovinski centar 1993. godine. Yousef je i nakon tog terorističkog čina nastavio s kampanjom terora – postavio bombu u jedan zrakoplov i u jedan iranski hram, pokušao ubiti Benazir Bhutto, planirao i napad na Svetog oca, predsjednika Clintona te simultani napad na 11 zrakoplova iznad Pacifičkog oceana. I napad na CIA-u, avionom natovarenim kemijskim oruzjem. “Zao genij”, zovu ga njegovi gonitelji. Novinar Simon Reeve autor je i nekoliko drugih knjiga na temu korupcije, organiziranog kriminala i terorizma. Tijekom prikupljanja materijala za ovu – Novi sakali, Reeve je “jeo sladoled s Benazir Bhutto, susrete s američkim obavještajcima dogovarao u prigradskim fast-food restoranima, praćen bio od agenata dviju različitih zemalja tijekom svojih susreta s jednim odmetničkim azijskim špijunom, satima čamio na stepenicama jedne londonske zgrade čekajuci nekog bivšeg libanonskog krijumčara...” Zastrašujući, svjetski opseg operacija bin Ladenove terorističke mreže, ono je što otkriva Reeveova knjiga Novi šakali.
A ona, također među najčitanijima ovih dana, američke novinarke Judith Miller,otkriva jednu drugu, jednako zastrašujuću istinu – opasnost od terorističkih napada jednim novim, užasnim oružjem za masovno uništavanje, onim biološkim ili kako ga još zovu - 'hidrogenskom bombom siromasnog covjeka'. Moguće ga je napraviti u najjednostavnijim, najprimitivnijim laboratorijima. U svojoj knjizi pod naslovom Bakterije: Biolosko oruzje i americki tajni rat, autorica Judith Miller noviju povijest biološkog oružja započinje dovoljno zloslutnim podsjetnikom na napad koji su, 1984, u Oregonu, izvršili sljedbenici Bhagwan Shree Rajneesha. Nitko nije umro, ali gotovo 1.000 ljudi bilo je zaraženo vrstom salmonele koju je kult legalno pribavio, uzgajao i potom “distribuirao.” Vlada je pokusala zataskati slucaj kako bi se izbjegla panika i mogucnost ponavljanja, imitiranja napada.
Smrtonosne bakterije raspršene u shopping-centrima ili bakterije antraksa na bojištima ili velikih boginja, recimo, Times Squareom…pomisao, samo, koja izaziva noćnu moru ili stvarna opasnost? Stvarna opasnost! Suviše stvarna da bi je mogli ignorirati, poruka je Judith Miller.
Među knjigama koje trenutačno izazivaju živo zanimanje među američkim čitateljima i dvije su na temu tornjeva-blizanaca Svjetskog trgovinskog centra. Obje, iako izdane prije tragičnog 11. rujna, dobile su nakon tog datuma, na iznenadnoj, iako tužnoj, popularnosti. Obje vrlo lijepo i jasno objašnjavaju sto je, njihovim rušenjem, obris Manhattana – nekad komada zemlje koji je pripadao indijanskom plemenu Algonquin, danas svjetskog središta trgovine - izgubio. Ona pod naslovom Twin Towers, Angusa Kressa Gillespieja, od jednakog interesa i onima koji proučavaju američku politiku i kulturu i onima koje zanima graditeljstvo i arhitektura, “studija je, zapravo, jedne vazne američke ikone, simbola isprepletenosti kapitalizma i vladinog poduzetništva u Sjedinjenim Državama,” kaze profesor politickih znanosti s Princetona, Jameson Doig. Za razliku od Gillespiejeve, iskaza stovanja zgradama Centra, ona druga, pod naslovom Divided We Stand, Razdvojeni stojimo, autora Erica Dartona, složeno je gledište jednog Njujorčana koji je Svjetski trgovinski centar obožavao, ali kojemu se Svjetski trgovinski centar nikad nije sviđao. Darton u svojoj biografiji Svjetskog trgovinskog centra ispituje ključne politicke i ekonomske 'igrače' u pozadini njegovog razvoja i njegove izgradnje kao i njegovo kontroverzno financiranje i opiranje zajednice njegovoj izgradnji.
Sto je Centar značio?, najbolje je sažeto Dartonovim citatom jednog od sljedbenika njemačkog arhitekta Bruna Tauta, autora nikad sagradjenog Die Stadtkrone, utopijskog pretka njujorškog Centra:”…tornjevi-blizanci sluzili su kao MI-simbol – kao svjetionik, kao jedinstvena skulptura, kao dominirajući set silosa snova, s neograničenom fantazijom New Yorka pohranjenom u njima.”
“Snažni simboli koji su obilježavali prijelaz New Yorka iz lučkog grada u financijsko središte. Bili su simbol prijelaza iz industrijskog u informacijsko razdoblje,” kaze autor Eric Darton. “Sad smo prešli prag jednog drugog razdoblja.”
Za knjigu Davida Halberstama – War In a Time of Peace, Rat u vrijeme mira, Richard Bernstein, u New York Timesu, pise: “Povijest jednog novog razdoblja u kojemu su se Sjedinjene Države našle pod enormnim pritiskom da interveniraju na mjestima poput Bosne, Ruande i Kosova, mjestima, dakle, koja američke vitalne interese nisu stavljala na kocku. Situacija u Afganistanu je drugačija, no teško je i zamisliti bolju, podrobniju i informativniju knjigu o tome kako se Amerika nosila s tim nedavnim krizama od knjige Davida Halberstama.” “Taj novinar-dobitnik Pulitzerove nagrade i autor 17 knjiga, ima neobičan dar ozivljavanja tekućih događaja i njihovog smještanja u povijesnu perspektivu na jedan vrlo privlačan, angažirajući način,” piše kritičarka Shawn Carkonen. Ukratko, u knjizi koja započinje ratom u Perzijskom zaljevu, Halberstam obrađuje ove teme - politički pomak, tijekom Clintonove administracije, prvi u 50 godina, s naglaska na pitanjima strane na pitanja domaće politike; američka uvučenost u sukobe na Haitiju, u Somaliji, na Balkanu, unatoč tom pomaku naglaska s vanjske na domaću politiku; kako su ti događaji odrazili američku tjeskobu pri uporabi svojih vojnih snaga, ali istovremeno ukazivali i na to da dobar dio svijeta ovisi o američkom vodjenju i američkoj podršci; kako su odluke ljudi poput Colina Powella, Richarda Holbrookea i Anthonyja Lakea, vijetnamskih veterana, kao i mnogih koji to nisu, odredili i oblikovali američku politiku i političku taktiku; kako su sukobi na Balkanu, u Somaliji, na Haitiju odraz te američke političke taktike i njene vanjske politike… Halberstam obrađuje i mnoge nepolitičke čimbenike koji su utjecali na političke promjene: generacijski pomak na kormilu Amerike; medijsko naglašavanje zabave umjesto vijesti iz svijeta; skok u vojnoj tehnologiji; američki gospodarski prosperitet koji mnogog Amerikanca uljuljkava u razmišljanju da je strana politika, za njega, irelevantna. Svoje viđenje suvremene političke Amerike, David Halberstam obogaćuje i brojnim anegdotama o osobama koje stvaraju američku politiku. U svojem sjajnom portretiranju njih, on baca novo svjetlo na Clintona, na Gorea, Georgea Herberta Busha, Reagana, Kissingera, na Jamesa Bakera, Dicka Cheneyja, generala Wesleyja Clarka, Madeleine Albright i desetine drugih proteklog desetljeća… U mnogočemu, naročito utjecaju onoga naučenog u Vijetnamu na američku vanjsku politiku u poslijehladnoratovskom razdoblju, knjiga Rat u vrijeme mira nastavak je onoj pod naslovom The Best and the Brightest, za koju je Halberstam i dobio Pulitzerovu nagradu. “David Halberstam,” jednoglasno će kritičari, “jedan je od najvećih sintetizatora suvremene američke povijesti.” “Na pragu novog rata na još jednom dalekom mjestu u svijetu, Halberstamov prisan portret zadnjih dviju američkih administracija, vrlo je poučno štivo,” piše Richard Bernstein u New York Timesu.
Poučno i relevantno štivo nude i tri nove knjige na staru temu japansko-američkog iskustva. Što se događa onima koji “izgledaju kao neprijatelj?” Samo dva mjeseca nakon japanskog napada na Pearl Harbor, po odluci predsjednika Franklina Roosevelta, 110.000 Amerikanaca japanskog podrijetla – svi su živjeli na Zapadnoj obali, cak dvije trećine njih bile su rođene u Americi, završilo je iza bodljikave žice, u logorima pod stalnim vojnim nadzorom. Bili su krivi jer su izgledali kao neprijatelj. Sve tri upravo izdane knjige ilustriraju sukob između ratnih strasti i ratne histerije te prava onih koji “kao neprijatelj izgledaju.” Jedna od njih – Last Witness, Zadnji svjedok, zbirka je 17 osobnih i dirljivih eseja koje je uredila Erica Hart, i sama, kao dijete, zatočena u logoru Manzanar, u Kaliforniji, eseja iz pera raznih pisaca i političkih aktivista od kojih su neki bili rodjeni u tim logorima, drugi su djeca ili unuci onih u njima interniranih. Druga knjiga – Free to Die for Their Country, Slobodni da umru za svoju zemlju, Erica Mullera, ledeni je iskaz o kaznama koje su snašle 300-ak mladih muškaraca, zatočenika tih logora, koji su, pridržavajući se načela, odbili služiti u američkoj vojsci u drugom svjetskom ratu. Oni su jednu vrstu zatvora radije zamijenili onom drugom. Osvetnički tužitelji, savezni suci koji su ih nazivali “izdajicama”, mržnja mnogih njihovih, “japanskih” Amerikanaca, odjednom punih hiperpatriotizma…samo su neke od kazni koje su morali podnijeti.
Treća knjiga, autora Grega Robinsona, nosi naslov By Order of the President, Po ukazu predsjednika, i podnaslov: 'Franklin Delano Roosevelt i internacija Amerikanaca japanskog porijekla'. Sve njih, Roosevelt je vidio kao “strance”. Istina je i da je njihovu internaciju odobrio pod žestokim pritiskom političara sa Zapadne obale i Hearstovog tiska kao i da je sam te logore opisao kao “koncentracione logore.” No, istina je i da je odluku donio “suviše ležerno, bez uzimanja u obzir njenih rasnih i ustavnih implikacija.” Robinson, povjesničar sa sveučilišta George Mason, u svojoj knjizi o internacijskim logorima Zapadne obale, na jednog se čovjeka i usredotočava, Franklina Roosevelta, i pita:”Kako se tako nešto moglo dogoditi za administracije čovjeka s punim pravom slavljenog zbog njegove odanosti ljudskim pravima kao i predanosti stvaranju vladinih programa koji će služiti potrebama običnog Amerikanca.” Robinson zaključuje da, po pitanju internacijskih logora, Roosevelt zasluzuje kritiku jer je zatajio i kao moralni i kao ustavni vođa.” Peter Irons, sa sveučilista Kalifornije u San Diegu, i sam autor jedne ranije knjige na istu temu – “Pravda u ratu: Priča o internaciji japanskih Amerikanaca”, svoj osvrt na Robinsonovu knjigu zavrsava, pak, ovim riječima:”Cijela je zemlja, ne samo jedan čovjek, zatajila u sprečavanju teške nepravde koja je zadesila tolike njihove zemljake samo zato sto su “izgledali kao neprijatelj.”
Kad je jedan od onih 300-ak koji su, umjesto odlaska u rat kao američki vojnici, radije odabrali tamnicu, čovjek po imenu Fred Korematsu, 1998, u Bijeloj kući, od predsjednika Clintona primio Medalju slobode, nakon što ga je 10-ak godina ranije savezni sudac oslobodio stare optužbe, svečanosti je nazočan bio i sadasnji Ministar transporta, Norman Mineta. I on je tri godine djetinjstva proveo u jednom internacijskom logoru u Wyomingu. “Njegova današnja uloga u zastiti američkih aerodroma i putnika nakon terorističkih napada na New York i Washington,” piše, u svom osvrtu, Peter Irons, “samo naglašava ironiju poziva za internacijom Amerikanaca arapskog porijekla.”