Dok se Amerika oporavlja od nedavnih, tragičnih događaja, riječi ponekad nisu adekvatne i dostatne da prenesu emocije. Tu ulogu od njih ponekad najbolje preuzima – glazba. Ona tješi ljudski duh, ona ga ohrabruje, ona pomaže u zarastanju psiholoških i emocionalnih rana. Ona ima ogromnu moć. Ne samo da u tužna vremena našu tugu ublažuje, već nas i okuplja. Naročito kad je riječ o patriotskoj glazbi.
Odjekuje s radio postaja diljem Amerike, pjevali su je proteklih dana i za noćnih bdijenja, uz svijeće, milijuni Amerikanaca diljem zemlje. Spontano je započinjala gdje god su se ljudi ovih dana okupljali, u tuzi ili gnjevu. Onog istog dana napada na New York i Washington, i clanovi Kongresa, dok su ih milijuni Amerikanaca gledali na svojim televizijskim ekranima, zapjevali su spontano, na stepenicama Kapitola ”God Bless America”.
, onako kako je izvode clanovi Mormon Tabernacle Choir.'Neslužbenu' američku himnu – “God Bless America”, napisao je imigrant iz sibirskog Temuna, po imenu Israel Baline, svima kasnije poznatiji po imenu - Irving Berlin. Kao petogodišnjak, Berlin je s obitelji stigao u Ameriku 1893. U ljeto 1918, napisao je izvornu verziju skladbe, za jednu reviju u stilu Ziegfeldovih. Njen svečani ton, zaključio je Berlin kasnije, nije odgovarao lakšem tonu revije i ona je bila iz nje izbačena.
U jesen 1938, kad je rat ponovno zaprijetio Evropi, Berlin je odlučio napisati jednu 'mirovnu' pjesmu. I sjetio se svoje “God Bless America”, napisane dvadesetak godina ranije. Unio je u nju neke promjene i dao je pjevačici Kate Smith da je otpjeva u povijesnoj radijskoj emisiji emitiranoj na Dan primirja, 11. studenog, te iste, 1938. godine. Pjesma je odmah postala senzacija, a Berlin odmah, pod imenom "God Bless America", osnovao Zakladu i sav dobitak od prodaje namijenio Izviđačkoj organizaciji Amerike – Boy and Girl Scouts of America. Jer kao izviđač, on ju je i napisao, u jednom izviđačkom logoru na Long Islandu, onog davnog ljeta, 1918. godine.
“Irving Berlin nema svoje mjesto u americkoj glazbi,” pisao je njegov kolega, skladatelj Jerome Kern. “On jest američka glazba!” Za svoj glazbeni doprinos Americi, Irving Berlin je, 1977, primio i Predsjedničku medalju za slobodu. Medju vise od tisucu skladbi koje je napisao, “God Bless America” jedna je od Americi najdrazih. Kako rekoh, njena “nesluzbena himna”. Onu sluzbenu – , Francisa Scotta Keya, malo je teze pjevati. Iako ju je Key napisao na melodiju jedne stare engleske napitnice, Johna Stafforda Smitha. Napisana 1814. godine, ona je prvo nosila naslov “Defense of Fort McHenry”, Obrana utvrde McHenry. Key je riječi i napisao nadahnut američkom zastavom koja se, s utvrde, zavijorila 14. rujna 1814, i tako obznanila da nije pala u ruke Britancima. U americkom građanskom ratu, poslužila je kao koračnica. U prvom svjetskom ratu, kao neslužbena himna američke vojske. Odlukom Kongresa, 1931, postala je i službenom himnom Sjedinjenih Američkih Država.
Izvedbe američke himne pred početak bejzbolskih utakmica započele su u danima prvog svjetskog rata da bi do drugog to već postala tradicija. Ponekad su to vrlo dobre izvedbe, a ponekad, sto da kažem – ne tako dobre. Nebrojeni kritičari predlagali su, i predlažu, da se ona zamijeni nekom manje zahtjevnom pjesmom, kao što je, recimo, , ali tradicionalisti u tome još uvijek vode glavnu riječ.
“Star-Spangled Banner”, “God Bless America”, “America the Beautiful”, neke su od tradicionalnih patriotskih pjesama koje ovih tužnih dana Ameriku tješe i bodre. No, u programima radio-postaja našle su se i brojne druge, dobro poznate popularne pjesme. “Od jezera Minnesote preko brda Tennesseeja do ravnica Texasa, od jednog blistavog mora do drugog,” iz americkih domova odjekuju Lee Greenwood i Bruce Springsteen, Bob Dylan i Whitney Houston, Frank Sinatra i Paul Simon, Willie Nelson i Merle Haggard, Johnny Cash i James Taylor. Naslove njihovih pjesama, vjerujem, ni ne treba navoditi. I većina vas prisjetit ce se nekih od njih. I prepoznati ih.
, 'americka folk-himna', kako je jos zovu, Woodyja Guthrieja. U ovoj izvedbi, skupinu raznih pjevača predvodi Pete Seeger. I njegova “We Shall Overcome”, nasla se među najtraženijima.
Baš kao i američka zastava, tako i albumi s patriotskom glazbom, bez obzira tko je pjeva i izvodi – od Kate Smith do orkestra Boston Pops, od Petea Seegera do Ray Charlesa....sve je rasprodano!
“Od jednog blistavog mora do drugog…”, vise od 285 milijuna Amerikanaca svakog rasnog, etničkog i kulturnog porijekla, okrenulo se, za utjehu, američkoj patriotskoj glazbi. Petina današnjih Amerikanaca rođena je negdje drugdje ili su to njihovi roditelji. Oko pet milijuna Amerikanaca čine muslimani. Ta nevjerojatna raznolikost omogućuje Amerikancima da budu aktivni građani svijeta.
Trinaest posto čine oni hispaničkog podrijetla. Ovu sam priču čula na televiziji i poslije pročitala u Christian Science Monitoru… Jedna je njujorška novinarka, nakon cijelog dana provedenog kraj ruševina Svjetskog trgovinskog centra, dokumentirajući mjesto fotografijama, krenula umorna i utučena kući. Na uglu 108. ulice i avenije Amsterdam, ugledala je skupinu ljudi i zastala, da napravi nekoliko fotografija. Jer mješovita je skupina odavala raznolikost i snagu New Yorka. Njih tridesetak pjevalo je himne na španjolskom, držeći u rukama krunice i križeve i američke zastave. Kad je počela fotografirati, prišla joj je iz skupine jedna žena, i s teškim španjolskim akcentom upitala bi li ih povela u pjesmi koju znaju samo kao “O say, Can You See….” Znali su samo melodiju. I znali važnost pjesme. Ali nisu znali riječi. Novinarka je zapjevala “Star-Spangled Banner” dok su “pjevači” pažljivo pratili njen glas i imitirali riječi. Niz obraze su im se slijevale suze. Petanestog ovog mjeseca, započeo je Mjesec hispanickog nasljeđa u Sjedinjenim Državama. Kao i svake godine, na zahtjev Kongresa, američki predsjednik službeno oglašava početak svečanosti, u znak brojnih doprinosa Amerikanaca hispaničkog porijekla. Ovogodisnje svečanosti nose naslov “Utiranje puta budućim pokoljenjima”.
Za kraj ovog Magazina, neka onda jos jednom bude "America the Beautiful", za koju je riječi napisala Kathleen Lee Bates, a glazbu Parke Hewins, i koju smo malo prije čuli u dirljivoj izvedbi . Ništa manje dirljiva nije ni ova, instrumentalna verzija. Amerikanac kubanskog porijekla, jazz-saksofonist i klarinetist Paquito d’Rivera i Orchestra of St. Lukes… .