Zamislite materijal koji se može povećati tri do šest puta, a pritom ostati čvrst i krut, a da istodobno bude biorazgradiv i biokompatibilan. Materijal bi bio dragocjen kao povez na ranama ili, možda, čak i medij za otpuštanje lijeka. Evo i male pomoći: mislite na svilu - ali onu koja je malo poboljšana u laboratoriju.
Prema Dotseviju Sogi, profesoru kemije i kemijske biologije na sveučilištu Cornell, u laboratoriju njegove ekipe znanstvenika stvoren je "materijal koji po svojim osobinama uveliko nadilazi ono što je stvorila priroda".
Pedesetih godina, nobelovac Linus Pauling otkrio je kemijsku strukturu svile dudovog svilca - unutar kristalne strukture svile postoji pravilni raspored uvijanja proteina, koje reguliraju aminokiseline, a kod kojeg se molekularni lanac preraspoređuje unutar sebe tako da postaje duži ili kraći, čime se stvara elastičnost materijala.
Ekipa profesora Sogaha stvorila je molekularni hibrid prirodnih građevnih dijelova svile i umjetnih materijala, uključujući polietilenske i polipropilenske spojeve, kao i najlon. Kombinirajući pojedinačne kemijske građevne blokove, poput svojevrsnih, kako to naziva profesor Sogah, biomolekularnih Lego kocaka, stvoren je novi materijal ekstremne fleksibilnosti, velike čvrstoće na vlak, koji je uz to topljiv u vodi.
Kombinaciju elastičnosti i čvrstoće hibridne svile, kažu znanstvenici, ne može dostići niti jedan drugi materijal, čak niti guma, koja ima manju vlačnu čvrstoću. Prije daljnjih poboljšanja na krutosti hibridne svile, prema riječima njezinih tvoraca, sadašnji će se proizvod najvjerojatnije koristiti u tekstilnoj industriji, recimo za odjeću neprobojnu na metke.
Na obzorju su i biomedicinske primjene, jer se radi o materijalu koji je kompatibilan s ljudskim biološkim sustavom. Znanstvenici najavljuju stvaranje i drugih hibridnih materijala od prirodnih proteinskih struktura poput kolagena, te proteina zubnog dentina.