Američki znanstvenici tvrde da određeni set gena može biti razlog što neki ljudi žive stotinu i više godina. Studija kojom je bilo obuhvaćeno više od tri stotine vrlo starih ljudi, dala je naznake da oni posjeduju upravo takve gene dugovječnosti.
Doživjeti duboku starost po svemu sudeći nije samo stvar brige o vlastitom zdravlju. Izgleda da je, isto tako, potrebno biti jedan od sretnika koji ima genetsku predispoziciju za ekstremnu dugovječnost. Dr. Thomas Perls, iz bostonske bolnice Beth Israel Deaconess, kaže da su za dugovječnost vjerojatno odgovorni geni, jer se duboka starost pokazuje kao obiteljska osobina: "Stogodišnjaci su rijedak slučaj. U populaciji, nađe se po jedan na svakih deset tisuća stanovnika. Prema tome, kada se vidi niz stogodišnjaka u istoj obitelji, tada se ozbiljno može pomisliti na genetsko nasljeđe."
Da bi svoju postavku i potvrdili, dr. Perls i ekipa znanstvenika iz nekoliko medicinskih ustanova iz Bostona i New Jerseya proučili su 137 setova vrlo stare braće i sestara, većinom europskog podrijetla. Najstariji brat ili sestra u svakom setu bio je u dobi između 98 i 109 godina, a najmlađem je bilo najmanje 91 godina. Znanstvenici su kod svih skupina braće i sestara tragali za područjima na njihovim kromosomima, odnosno nositeljima gena, koji su kemijski identični. Prisutnost identičnih područja na kromosomima bila bi jaka naznaka da se radi upravo o regiji povezanoj s dugovječnošću, u kojoj se nalazi jedan ili više gena zaslužnih za duboku starost.
Dr. Perls i njegovi kolege, u izvješću, objavljenom u Radovima Nacionalne akademije znanosti, kažu da su u većine braće i sestara otkrili takvo identično područje na kromosomu 4. "Unutar tog područja, čini nam se da se nalazi gen koji je važan za sposobnost doživljavanja iznimno duboke starosti, … vjerojatno jedan od najmanje desetak gena koji bi mogli biti značajni za dugovječnost."
Taj je broj znatno manji od tisuću, koliko ih, po mišljenju znanstvenika, utječe na dužinu ljudskog životnog vijeka. Zašto toliko malo gena? "Starenje je ekstremno složen sindrom interakcije između tisuća gena i našeg okoliša. To je vrlo komplicirano. No, da bi se doživjelo dodatnih 20, 25 godina povrh prosječnog životnog vijeka, čini nam se, potrebna je određena sposobnost preživljavanja, nešto što je jedinstvena prednost unutar mase gena odgovorne za životni vijek. Mislimo da se tu radi o relativno malom broju gena koji svojim vlasnicima pomažu da stare sporije od nas ostalih."
O kojim se točno genima radi, još se ne zna. Znanstvenici kažu da će trebati provesti ispitivanja na još desecima obitelji stogodišnjaka kako bi se otkrila ta mala genetska varijacija koja im pruža tako dug životni vijek.
Direktor Instituta za proučavanje starenja, dr. Howard Fillit, vjeruje da se radi o genima koji imaju utjecaja na otpornost prema bolestima. "Izgleda da su ti ljudi na neki način zaštićeni od štetnih stvari koji, kod drugih ljudi, uzrokuju smrt u mlađoj dobi. Prema tome, na genetskoj razini, taj se gen može smatrati pozitivnim genom koji ljudima pomaže da izbjegnu bolesti starosti."
Geni djeluju na ljudski organizam tako da stvaraju proteine, koji onda izvršavaju u tijelu određene zadaće. Dr. Fillit kaže da bi otkriće jednog ili više gena dugovječnosti možda moglo uroditi stvaranjem lijekova koji bi, kod ljudi bez tih gena, imitirali djelovanje proteina gena dugovječnosti. No, dodaje on, takav lijek neće biti mitski "izvor mladosti", nego, radije - "izvor boljeg starenja!”