Amerikanci su skloni praštanju. Nigdje to nije toliko vidljivo kao u političkoj areni, tvrdi današnji Christian Science Monitor. Najčešće, političarima koji su na izborima bili izabrani na određene funkcije, glasači pružaju šansu da isprave svoje greške ili grijehe. Najčešće, no, ne uvijek. Presudna linija opraštanja povlači se na granici iza koje viri hipokrizija ili nedostatak kajanja.
Recimo, prije pedeset godina, tadašnji kandidat za dopredsjednika Richard Nixon obratio se javnosti kako bi se ispričao i objasnio postojanje krajnje sumnjive zaklade, osnovane za namirivanje financijskih potreba njegove kampanje. Amerikanci su povjerovali njegovoj isprici i objašnjenju i ne samo da je tada postao dopredsjednik, nego je, 16 godina kasnije, postao i predsjednik.
Kada je Bill Clinton, mnogo godina kasnije, američkoj javnosti izrazio žaljenje zbog toga što je lagao o svojoj vezi s Monicom Lewinsky, mnogi su Amerikanci bili voljni staviti na stranu slabosti njegovog karaktera, zato što su cijenili njegove kvalitete kao predsjednika i čelnika nacije.
No, za kongresmena Garyja Condita, pokušaj, prošlog četvrtka, da televizijskim intervjuom izbriše sve jače mišljenje nacije da je na izvjestan način umješan u nestanak 24-godišnje praktikantice Chandre Levy, pokazao se lošim potezom. Širom zemlje, porastao je broj onih koji mu ne vjeruju, a podrška se polako, ali sigurno, osipa i u njegovom vlastitom izbornom okrugu.
Modesto, grad od dvije stotine tisuća stanovnika u kalifornijskoj plodnoj ravnici Central Valley, još uvijek živi s mentalitetom "malog mjesta". To je blisko povezana zajednica voćara u kojoj su tradicionalne vrijednosti vrlo žive. Gary Condit je za mnoge svoje sugrađane simbolizirao upravo to – obiteljskog čovjeka umjerenih političkih stavova. Ova zajednica, u kojoj je na posljednjim predsjedničkim izborima George Bush osvojio 53 posto glasova, upravo zato je i birala Garyja Condita, premda je on član Demokratske stranke. Štoviše, u vrijeme procesa impeachmenta predsjednika Clintona, kongresmen Condit bio je jedan od njegovih kritičara.
Sada, međutim, u Modestu se svakodnevno održavaju skupovi, doduše s ne prevelikim brojem sudionika, u kojima se traži njegovo odstupanje sa zastupničke funkcije u američkom Kongresu. Nakon televizijskog intervjua, takvi su zahtjevi samo postali još glasniji. Zašto? Prema mnogim političkim analitičarima, zato što je gospodin Condit prešao onu magičnu liniju hipokrizije ili nepokajanja, iza koje nema opraštanja.
Hipokrizija je ono što je, u vrijeme predsjedničke predizborne kampanje 1988, došlo glave tada najblistavijem kandidatu, Garyju Hartu. Arogantno, on je izazvao novinare da dokažu da je nevjeran svojoj supruzi. Novinari Miami Heralda upravo su to i učinili, snimivši ga kako, u zagrljaju, razmjenjuje poljupce sa jednom plavokosom ljepoticom. Sve njegove predsjedničke aspiracije pale su tada u prah i pepeo.
Grijesi, doduše, imaju i svoju lokalnu težinu, - ili lakoću, kako već ispadne. Mnogi politički analitičari tvrde da Gary Condit ne bi imao nikakvih problema sa svojom izbornom bazom da zastupa San Francisco ili neke druge vrlo liberalne dijelove zemlje. U Massachusettsu, karijera senatora Edwarda Kennedyja preživjela je nesreću u Chappaquiddicku, u kojoj je jedna mlada žena poginula u automobilskoj nesreći, u vrijeme kada je on vozio. U istoj toj državi, glasači su bivšem zastupniku Gerryju Studdsu oprostili seksualnu vezu s tinejdžerkom koja je u Kongresu raznosila poruke, a kongresmen Barney Frank "preživio" je otkriće da je unajmio čovjeka koji je iz njegove kuće upravljao mrežom homoseksualne prostitucije. Glasači su mu, naime, povjerovali kada je ustvrdio da o tome nije imao pojma. Očito, on je bio s prave strane linije hipokrizije i pokajanja.