Bill Evans jedan je od najvecih jazz-pijanista svih vremena. Premda je taj glazbenik, plodan skladatelj takodjer, umro prije vise od 20 godina, utjecajniji je i cijenjeniji u svijetu nego ikad prije. Kod stovatelja Billa Evansa, stovatelja njegove izrazajne snage i njegove ostre inteligencije, zvuk koji je on kreirao i dalje je u velikoj potraznji. Cijela jedna generacija klavijaturista apsorbirala je aspekte Evansovog stila. No, da bi u potpunosti uvidjeli i cijenili Evansov jedinstveni doprinos, potrebno je cuti neke njegove rane snimke. Poput upravo objavljenog albuma “Tenderly”, na kojemu su korijeni njegova genija jasno vidljivi. Za pocetak, jedna sa spomenutog albuma i - Bill Evans…
“Thou Swell”, Rodgersa i Harta, i Bill Evans s albuma ciji puni naslov glasi “Tenderly: An Informal Session”. I bio je lezeran, jer Evans i njegov prijatelj, multiinstrumentalist Don Elliot, snimke su napravili za neformalnih glazbenih druzenja u domu potonjeg, u Connecticutu, negdje izmedju 1956. i 1957. godine.
Evans ’56 i ’57 nije jos Evans ’59 i ’60 kad su svi dijelovi slike, svi dijelovi njegova muziciranja, bili sastavljeni. Ako bas svi aspekti njegovog legendarnog muziciranja jos i nisu izrazeni na ovim snimkama, mnogi to ipak jesu. Obicno se kao pocetak Evansove zrelosti uzima godina 1958, kad se pridruzio Milesu Davisu, no i na snimkama u Elliotovom domu, ocjenjuju kriticari, Bill Evans itekako je vec “svoj covjek”.
Petnaestog rujna napunit ce se 21 godina od Evansove smrti. Od prosle godine, kad je obiljezena 20. obljetnica, izdan je cijeli niz albuma njemu u sjecanje. Medju njima i Evansova kompilacija na etiketi Verve, a na jednoj drugoj – Milestone, i fenomenalni set od osam diskova pod naslovom “The Last Waltz”, s materijalom s njegovih zadnjih, stoga povijesnih, snimki napravljenih izmedju 31. kolovoza i 7. rujna 1980, u Keystone Korneru, u San Franciscu.
S Marcom Johnsonom i Joe LaBarberom, koji su s Evansom cinili onaj zadnji Bill Evans Trio. Ranije ovog mjeseca, povodom 40. obljetnice albuma “Sunday at the Village Vanguard”, casopis New Yorker objavio je poduzi clanak Adama Gopnika o onom Evansovom prvom triju, s basistom Scottom LaFarom i bubnjarem Paulom Motianom, triju, i albumu, koji ce zauvijek promijeniti i zvuk piano trija i cijelu povijest jazza.
Iako je od Evansove smrti prosla citava vjecnost, u njoj jos niti jedan jazz-pijanist nije popunio mjesto i prazninu koju je za sobom ostavio Evans. On i dalje ostaje vrlo prisutan na sceni. Njegov je trag neizbrisiv na vjerojatno najpopularnijem jazz-albumu u svijetu – “Kind of Blue”, Milesa Davisa. Njegovo stilisticko nasljedje, naglasavaju kriticari, odrazava se u muziciranju takvih majstora kakvi su Herbie Hancock, Keith Jarrett, Fred Hirsh…ali i kod mladjih, kakav je Brad Mehldau.
Bill Evans je rodjen 1929, u mjestu Plainfield, u drzavi New Jersey. Njegovi otac i majka bili su ruskog porijekla. Glazbu je studirao na koledzu Southeastern Luoisiana. Diplomirao je na flauti, glasoviru i violini. Bio jedan od prvih jazz-glazbenika, podsjeca u svom clanku Adam Gopnik, koji je, jednako dobro, znao i Schuberta i Nat King Colea. U New York je stigao 1955. Svirao tu i tamo, nacinio snimke s Donom Elliottom od kojih vam neke i predstavljamo danas, a onda, 1958, pristupio Milesu Davisu i s njim, kao jedini bijelac u sekstetu, snimio povijesni album “Kind of Blue”.
Davis je Evansu dao “bucni ulazak” u svijet jazza, a Evans Davisu, na tom albumu, spokoj i mir. Godinu dana kasnije, 1959, Bill Evans je “svoj mir i spokoj” nasao kad je s LaFarom i Motianom oformio svoj prvi trio. Samo dvije godine kasnije, basist LaFaro poginuo je u automobilskoj nesreci i dugi su mjeseci morali proci prije nego sto se Bill Evans vratio svojoj glazbi.
A tu glazbu, to muziciranje odlikuju, da!, izrazajna snaga i ostra inteligencija, ali i “izvanredna harmonijska imaginacija, melodijska ostrina i ultrasenzibilni dodir”, rijeci kriticara Stevea Futtermana. “Niti jedan klavijaturist nije, s tako malo nota, uspio tako u srce prodrijeti i osjecaje ganuti kao sto je Bill Evans. Upravo je takvo muziciranje,” dalje ce Futterman, “ono koje je u Evansovih stovatelja stvorilo neutazivu glad za jos Evansa.” Prosle godine, dobili su onih osam diskova pod naslovom “The Last Waltz”. Sada i album “Tenderly”, na kojemu dvojica dobrih prijatelja, u opustenoj atmosferi, uz malo ulicne buke koja dopire izvana, malo razgovaraju i puno dijele zajednicki interes - za harmonijsko eksperimentiranje, za improvizaciju, za istancanu, suptilnu medjuigru.
Snimke na ovom albumu nisu za one koji Billa Evansa tek usputno znaju. Medju stovateljima Billa Evansa nikad nije niti bilo onih usputnih ili povrsnih. “Nema vise takvih kao sto je bio William John Evans, mozda ih nikad vise nece niti biti,” zakljucuje u svom osvrtu za Washington Post, Steve Futterman.
S albuma “Tenderly: An Informal Session”, prvo naslovna “Tenderly” i Evans i Elliott, kao vibrafonist, zajedno, a potom i dobro poznata Evansova “Funkallero” i Evansova solo-izvedba. “Te su na albumu i one koje najbogatije nagradjuju,” pise Futterman, “one koje nas i uvlace u jedinstveni glazbeni svijet Billa Evansa….”