Njemacki paviljon na izlozbi u Barceloni, 1929. godine - duga, niska zgrada od stakla, s minimumom unutrasnjih zidova i nizom prostora koji slobodno teku i prelijevaju se jedan u drugi; Farnsworth House, takodjer sva u staklu, izgradjena 1950, u mjestu Plano, u drzavi Illinois - jedan od najljepsih primjera rezidencijalne arhitekture, skulptura, zapravo, u kojoj se moze zivjeti; elegantna, od bronce i stakla, 37 katova visoka Seagram Building, podignuta u New Yorku 1958, u suradnji s americkim arhitektom Philipom Johnsonom; dva jednako elegantna stambena tornja na Lake Shore Drive u Chicagu…to su neki od radova covjeka poznatog po imenu Ludwig Mies van der Rohe, jednog od pionira moderne arhitekture, jednog od najvecih i najutjecajnijih arhitekata 20. stoljeca.
Njegova duga karijera (rodjen je 1886, umro 1969. godine) dijeli se na dva dijela – prvih 30 godina proveo je u rodnoj Njemackoj, drugih 30 u Americi. Ovog ljeta, dva njujorska muzeja – Museum of Modern Art i Whitney Museum of American Art, paralelnim retrospektivnim izlozbama istrazuju citavu karijeru tog najupornijeg i najpostojanijeg od svih Modernista.
Kako rece jedan od kriticara: Dvije simultane izlozbe, to je zaista puno, narocito za covjeka koji je rekao “Less is more”, Manje je vise! Elegantni minimalizam (nepotrebne ukrase zvao je, odrugljivo, “makaroni”), arhitektura svedena na esencijalno – vertikalno i horizontalno, vizionarski neboderi staklenih fasada koje podrzavaju samo razotkriveni okviri celicne konstrukcije, fasada koje su postale opceprihvacene metafore za onu nejasnu, zamagljenu crtu koja dijeli nase unutarnje od nasih vanjskih svijetova…to je arhitektonsko nasljedje Miesa van der Rohea, njegovo najvece. Umjesto rijeci “arhitektura”, sam van der Rohe vise je volio koristiti izraz “umjetnost gradjenja”.
Izlozba pod naslovom “Mies u Berlinu”, u muzeju Moderne umjetnosti, dokumentira godine tijekom kojih je van der Rohe “razvijao elemente svog zrelog arhitektonskog vokabulara”, godine tijekom kojih su on, Le Corbusier i Walter Gropius raskidali s povijescu arhitekture sve dok nisu dosegli zeljenu geometrijsku formu.
Zadnjih godina u Njemackoj, Mies van der Rohe je i bio direktor slavne Bauhaus skole za dizajn. Godine 1937, pred nacistima je pobjegao u Sjedinjene Drzave i kao celnik Odjela za arhitekturu pri Illinois Institute of Technology, u Chicagu, tijekom dva desetljeca odgajao je novu generaciju americkih arhitekata i sirio svoju “doktrinu stakla i celika.” Te godine, razdoblje tijekom kojega je, kako kaze kriticar New York Timesa, Herbert Muschamp, “oblikovao korporacijski stil poslijeratne Amerike”, dokumentirane su onom drugom izlozbom, “Mies in America”, u muzeju Whitney.
Mies van der Rohe nasao je svoje mjesto cak i u srcima onih koji suvremenu arhitekturu mrze. Od njegove smrti prosle su 32 godine. Dvadeset od postmodernistickog podrugljivog odgovora - “Manje je – dosadno”, onoj slavnoj van der Roheovoj: “Manje je vise.” Ali, o Miesu van der Roheu ne prestaju govoriti niti 32 godine nakon njegove smrti. Govore o cistoci i jednostavnosti njegovih zgrada, o savrsenstvu ka kojemu je tezio. I ne samo to! “Klasicni modernisticki namjestaj,” podsjeca kriticar casopisa Time, Richard Lacayo, “ponovno je u modi, ukljucujuci van der Roheovu ‘Barcelona stolicu’, od kroma i koze, radjenu za onu istu izlozbu u Barceloni, ’29-e”.
Van der Roheovi prostori, privatni i radni, prostori koje je on volio zvati “univerzalnim prostorima”, postali su, u medjuvremenu, upravo to – univerzalni. U svibnju, i drzava Illinois priznala je presudan znacaj van der Roheovoj Farnsworth House, otkupivsi je od Britanca, lorda Petera Palumba, za 6 milijuna i dvjesto tisuca dolara! Nije lose,” zakljucuje Lacayo, “ za stil rodjen u Evropi, na zgaristu prvog svjetskog rata”. Obje izlozbe otvorene su 21. lipnja. Ona u Muzeju moderne umjetnosti, “Mies u Berlinu”, bit ce otvorena do 11. rujna. “Mies u Americi” potrajat ce, u muzeju Whitney, do 23. rujna.