Prije nekoliko dana navršila se peta godišnjica od reforme američkog sustava socijalne pomoći za siromašne. Kada je predsjednik Bill Clinton, u kolovozu 1996. potpisao zakon o toj reformi, u javnosti su postojala oprečna mišljenja o toj inicjativi. Da vidimo kako stvari stoje danas – pet godina nakon uvodjenja reforme.
Reforma je bila rezultat desetljećima duge, često vrlo žustre, javne rasprave. Trendovi koji su doveli do njezinog konačnog iniciranja bili su: porast stope trudnoće kod američkih tinejdžerki, te porast broja djece koja žive samo s majkom, a koja pak ovisi o socijalnoj pomoći.
Promjene u zakonu koji je stupio na snagu u ljeto 1996. ograničile su primanje socijalne pomoći na samo pet godina. Sposobna odrasla osoba koja prima socijalnu pomoć morala je nakon dvije godine nezaposlenosti naći posao. Prije reforme, dakle – do 1996. godine, isplata socijalne pomoći bila je vremenski neograničena.
Primatelja socijalne pomoći za polovicu manje
June O'Neill, profesorica ekonomije na Koledžu Baruch, sredinom devedesetih bila je čelnica kongresnog Ureda za proračun. Ona je autorica istraživanja koje pokazuje da je reforma sustava socijalne pomoći postigla svoje glavne ciljeve: upola manje ljudi prima socijalnu pomoć, a uposlenost te grupacije danas je veća nego u prošlosti. "Usporedili smo dvije skupine: samohrane majke koje rade i one koje primaju socijalnu pomoć. Broj onih koje rade posljednjih se godina dramatično povećao", kaže gospođa O'Neill.
Protivnici reforme bili su zabrinuti jeli vlada osigurala dovoljno sredstava za majke i djecu koji će, nakon određenog vremena prestati primati socijalnu pomoć. Ne radi se samo o hrani, već i o zdravstvenoj zaštiti te dostupnom stanovanju. Irwin Garfinkle, profesor ekonomije i socijalnog rada na Sveučilištu Columbia u New Yorku, smatra da su tvrdnje o uspjehu reforme preuveličane: "Pristaše reforme ukazuju na činjenicu da socijalnu pomoć prima sve manje ljudi, a da stopa siromaštva nije porasla. No, treba uzeti u obzir činjenicu da su za to možda zaslužni i drugi čimbenici. Ekonomski su trendovi bili vrlo pozitivni, ljudi su razmjerno dobro zarađivali, zakonski propisi o isplaćivanju alimentacija za djecu koja žive sa samohranim majkama mnogo su se oštrije provodili. Sve je to dovelo do boljeg položaja samohranih roditelja."
Recesija - provjera uspješnosti reforme
Međutim June O'Neill smatra da zasluga nije u dobroj ekonomiji, već u vladinoj inicijativi da se promjeni sustav socijalne pomoći. Profesor Garfinkle kaže da se ova tvrdnja uskoro možda može provjeriti, ako dođe do recesije: "Ako dođe do recesije i neusposlenost postane veća, pitanje socijalne pomoći postat će akutnije jer sistem nije spreman da se time bavi. Mnoge savezne države imaju odredbe koje zabranjuju stvaranje proračunskog manjka. Budžet će se rezati upravo na tim izdacima, poput socijalne pomoći. A upravo u tom trenutku, ljudima je socijalna pomoć najvažnija."
Pristaše reforme odgovaraju da se u slučaju gubitka posla, Amerikanci uvijek mogu okrenuti osiguranju od neusposlenosti i drugim vladinim programima koji su stvoreni u tu svrhu, kroz koje se distribuiraju subvencije za stanovanje i prehranu.