Radio program u jutro 19. kolovoza 1991. sastojao se jedino od izvedbe baleta Petra Iljiča Čajkovskog Labuđe jezero. Stanovnici komunističkih zemalja znali su da satima dug, neprekinut program klasične glazbe može značiti samo jedno: nešto dramatično se događa na političkoj sceni. Umirovljenica Lidia Chornia kaže da ju je nazvala prijateljica i rekla, “upali televizor, zbacili su Gorbačova!” Njezin sin Igor, koji radi i Institutu za atomsku energiju, odmah se zaputio u grad, da vidi što se događa. Došao je do zgrade u kojem je danas sjedište Ruske federacije, koja je tada bila glavno uporište demokratskih snaga koje su se protivile čvrstorukaškom puču. Čvrstorukaši su na ulice izveli tenkove.
"Na ulicama još uvijek nije bilo mnogo ljudi. Situacija je bila prilično čudna. Trolejbusi, prolaznici, automobili – i onda odjednom, tenkovi. Bizarna scena."
Igor Chornia, kao i tisuće drugih Moskovljana, sljedeća je tri dana proveo u blizini barikada, odlazeći kući tek da malo odspava i da se presvuče. Ljudi na ulici bili su spremni braniti svoje zakonski izabrane predstavnike, protivnike prevrata. Počele su se dizati barikade, izrađivati molotovljevi kokteli, jer se očekivao napad vojske. A taj je napad, prema zamisli prevratnika trebao voditi Sergej Evdokimov, zapovjednik jedne od tenkovskih divizija koje su pučisti izveli na ulice Moskve.
"Zapovjeđeno nam je da dođemo do takozvane Bijele kuće, u kojoj su bili barikadirani protivnici puča, te da blokiramo Most Kalinjnina. Kada smo tamo stigli, vojnici su počeli razgovarati s okupljenim građanima, koji su nas obavijestili o tome što se dogodilo Gorbačevu. Govorili su nam i o pučistima iz Izvanrednog povjerenstva, koji su njihovi ciljevi."
Jedan od građana koji su na ulici razgovarali s vojnicima bio je Sergej Bradčikov, poslovni čovjek koji se nikad aktivno nije bavio politikom, ali je – u ovom trenutku – bio odlučan da brani demokratska postignuća. Gospodin Bradčikov se prisjeća kako se popeo na tenk i počeo uvjeravati vojnike kako puč nije dobar za Rusiju.
"Bio sam obični građanin, ali sam razgovarao s njim, ukazao sam mu na činjenicu da ono što rade prevratnici nije dobro za zemlju. Zapovjednik tenka se na kraju složio samnom te pristao prijeći na našu stranu."
Kada je na stranu demokratskih snaga prešao i Sergej Evdokimov, zapovjednik tenkovske divizije koja je zaposjela dobar dio Moskve, i drugim je sovjetskim časnicima postalo jasno da je došao trenutak da se i oni odluče na čijoj su strani. Izbor se, kaže Igor Chornia, zapravo sveo na ovo: jesu li vojnici spremni pucati na vlastite sugrađane?
Miroljubivi, nenaoružani građani stajali su sami ispred svog tog naoružanja, ispred cijele jedne vojske, ispred tajnih službi. Bio je to vrlo zastraujući trenutak. Vjerovali smo da su vojnici pripravni ispuniti bilo koju zapovjed svojih nadređenih, čak i onu najgoru. No, na kraju se pokazalo da i vojnici imaju savjest.
No, pokušaj prevrata ipak je odnio nekoliko žrtava. 20. kolovoza, u središte su Moskve prevratnici poslali dodatne kontingente tenkova. Vojnici su zapucali na građane okupljene oko zgrade ruske federacije. Pale su tri žrtve, no nakon toga građani su počeli paliti vojna vozila. Te večeri, takozvano Izvanredno povjerenstvo, koje je bilo na čelu prevrata, naredilo je da elitna postrojba ruske vojske napadne uporište demorkatskih snaga. međutim, kaže Sergej Bradčikov, komunistički čvrstorukaši precjenili su vojnu podršku njihovom puču.
"Izvanredno povjerenstvo očekivalo je da će elitna postojba Alfa na juriš zaposjesti Bijelu kuću. No, pogriješili su. Vojnici koji su to trebali obaviti su se vrlo dobro ponijeli, odbili su izvršiti tu zapovjed."
Bio je to i kraj neuspješnog prevrata. 21. kolovoza na večer, puč je bio ugušen. Mihail Gorbačov oslobođen je iz kućnog pritvora, i bio je na putu u Moskvu. Pokretači prevrata ili su već bili uhićeni ili se se skrivali od policije. Na mnogim se mjestima vijorila tradicionalna bijelo-plavo-crvena ruska zastava, umjesto sovjetske. Prevrat je – suprotno planovima čvrstorukaša – ubrzao krah Sovjetskog Saveza. Sovjetska je država i službeno prestala postojati 25. prosinca 1991. godine.