U proslom prilogu za seriju “Made in USA” bilo je rijeci o jednom proizvodu koji ugodno rashladjuje - o klimatskim uredjajima, izumu Willisa Carriera. Tema danasnjeg priloga takodjer je jedan americki proizvod, jedan koji ugodno – grije! A za pricu o njemu valja nam poci u Louisianu, na obalu Meksickog zaljeva, nekih 140 milja, odnosno 225 kilometara, zapadno od New Orleansa, u “zemlju cije tlo je vrelo i vlazno”. Naime, ime proizvoda, kazu neki, i poteklo je od rijeci koja je na jeziku Indijanaca Srednje Amerike znacila upravo to – “zemlja cije tlo je vrelo i vlazno”. Rijec je - TABASCO!
“Land where the soil is hot and humid”…ako je to pravo znacenje rijeci “Tabasco”, onda ona savrseno opisuje klimu ravne, plosnate Louisianine obale, a ta klima pokazala se savrsenom za uzgajanje posebne vrste zestoke i ljute, crvene, capsicum paprike. Iz te ravne, plosnate obale, dize se pet tajanstvenih “kupola”, pet neobicnih uzdignuca za koje geolozi vjeruju da su nastala kad su slane oceanske vode, pod kojima su nekad bile drzave Texas, Louisiana i Mississippi, isparile, i za sobom ostavile debelu naslagu soli. Tijekom vremena, na njoj su se talozili slojevi i slojevi aluvijalnog tla pod cijim pritiskom su na povrsinu izbile nebrojene “kupole” soli. Na pet mjesta, one su doslovno uvis potisnule topografiju tla. Tih pet “kupola” cini danas, na mocvarnoj obali Louisiane – pet otoka. Najvisi medju njima, s nadmorskom visinom od 46 metara, nosi ime – Avery Island. U ruralnoj je Louisianinoj zupi New Iberia. S tog malog slanog otoka, i samo i jedino s njega, u cijeli svijet odlaze tisuce i tisuce malih bocica zarkocrvenog i ljutog umaka zvanog Tabasco!
Neki kazu da rijec znaci “mjesto koralja i skoljki”, a neki pak da je ime uzeto po saveznoj drzavi Meksika iz koje je, navodno, i potekla ta posebna vrsta paprike. Kako bilo da bilo, kompanija koja od nje proizvodi ljuti umak “Tabasco”, u tlo otoka Avery, svoje je korijene pustila jos 1868. godine. Zapravo, i koju godinu ranije, kad se obitelj McIlhenny na njega vratila po svrsetku gradjanskog rata. Prica ide ovako….Utemeljitelj kompanije, Edmund McIlhenny, od nekog je slucajnog putnika-prolaznika, koji se bas bio vratio iz Srednje Amerike, kupio sjeme crvene paprike. Posadio ga na otoku i potom eksperimentirao s umakom od zrelih paprika dok nije pogodio pravi okus. Godine 1868. poceo je njime puniti male bocice sa rasprsivacem, kao sto su bocice parfema, jer mocnu mjesavinu trebalo je hrani dodavati umjereno i stedljivo. Te prabocice krenule su prvo jednom trgovcu u New York, a odatle, nedugo potom - i u cijeli svijet. Dvije godine kasnije, Edmund McIlhenny svoj je “izum” i patentirao.
Danas, vise od 130 godina kasnije, kompanija je jos uvijek u privatnom vlasnistvu obitelji McIlhenny. Paprika se, bas kao i tijekom svih tih godina, i danas bere rucno, tek kad bude prave, savrsene nijanse crvenoga. Kad je ona “prava i savrsena”? Kad je ista kao i ona na “le petit baton rouge”, na maloj palici s cijom zeljenom crvenom bojom se usporedjuje i ona zrele paprike. Istog dana kad su ubrane, paprike se gnjece, mijesaju sa solju otoka Avery, stavljaju u bacve od bijeloga hrasta u kojima fermentiraju i “leze” do tri godine. Kad jedan od Edmundovih potomaka, jedan od danasnjih clanova obitelji McIlhenny, koji osobno provjerava i ispituje svaku pojedinu bacvu, njenu sadrzinu proglasi spremnom, a to znaci – prave je boje, prave kakvoce i prave arome, smjesi se dodaje prirodni ocat. Nakon cetiri tjedna, i bezbroj mijesanja drvenom lopatom, smjesa se cijedi i odvaja od sjemenki i gotovi sok puni bocice. Nista se, dakle, u proteklih 130-ak godina, i od vremena patrijarha Edmunda McIlhennyja, nije promijenilo u procesu proizvodnje Tabasca. Osim tih bocica. Rasprsivac vise ne nose, no to ne znaci da, pri uporabi Tabasca, treba biti darezljive ruke! Ne, ne, ne!!!! Bocice su male, ali dugo traju. Tabasco se jelima i dalje dodaje u - kapima. A njih je, u dobro poznatim bocicama sa crveno-zelenom etiketom, kazu - tocno 720.
Kazu takodjer, prosjecnom Tabasco korisniku tih 720 kapi trebalo bi dostajati za otprilike jednu cijelu godinu. I kad sam vec kod brojki – kad su sve cetiri proizvodne linije kompanije McIlhenny, na otoku Avery, u punom pogonu, a proces punjenja je i jedini koji je u medjuvremenu dozivio neke promjene, Tabascom se puni preko 450.000 bocica, velicine dvije unce - u jednom danu! I salje u 105 zemalja svijeta!!! Zavrsavaju one i na predsjednickim i na kraljevskim trpezama, a kao obavezni dodatak paket-obrocima americkih vojnika, nasao se Tabasco, puno puta, i u “zestini bitke”. S astronautima, leti on i u svemir! Kod vecine nas drugih, kap-dvije Tabasca naci ce se na przenim jajima, jelima od mesa, na povrcu i u tekucim “obrocima”, poput koktela Bloody Mary. Naljepnica na bocici dat ce vam i nekoliko drugih ideja. Tiska se na 20 razlicitih jezika. No, bez obzira na jezik, Tabasco uvijek znaci – papreno ljuto!
Jos mudrost-dvije - ono sto Tabasco cini papreno ljutim, to je caspaicin, koncentriran u zilama ploda paprike. On stimulira zivcane zavrsetke u vasim ustima, salje mozgu lazan osjecaj boli, taj odmah izlucuje endorfin, po strukturi slican morfiju, ne bi li bol ublazio. Kao rezultat, nastupa blaga euforija, sto valjda i objasnjava zasto se oni koji ljuto vole, ljutome uvijek vjerno vracaju…