Potkraj 19. stoljeca, tisuce su se i tisuce uputile na Aljasku, u potrazi za zlatom. U sanjkama na psecu zapregu, kroz snijeg i zemlju ponocnog sunca, preko velicanstvenih planina i dolina, do rijeke Yukon i do Nomea gdje mnoge su cekale velike grude zlata. Potjere za zlatom - gold rushes, cine veliki i vazan dio povijesti Aljaske. U razdoblju od 1880. do 1914, bilo ih je cak 30 velikih. Juneau, Klondike, Nome i Fairbanks, cetiri velika nalazista, cetiri su dogadjaja koji definirali su sam karakter Aljaske. Zadnja takva potjera za zlatom otpocela je 1909, u mjestu Iditarod.
Doprijeti do tih udaljenih mjesta, prevoziti teret ili se, sa onim zlatnim, vracati natrag, bilo je moguce samo saonicama. Njihovi su vozaci - mushers, slijedili drevnu tradiciju Aljaskinih Indijanaca koji su vec stoljecima prije usavrsili nacin zimskog transporta koristeci psecu zapregu - jedini pouzdani nacin prijevoza na ogromnim i snjeznim Aljaskinim udaljenostima. Na isti su nacin, putem koji su "utrli" tragaci zlata, putovali i prvi doseljenici u Aljasku, 20-ih godina proslog stoljeca. Od obalnih naselja, do kojih su stizali brodovima, saonicama - mush, mush, mush, dalje, u unutrasnjost Aljaske. Putem koji danas nosi ime Iditarod Trail. Putem koji je, prema odluci americkog Kongresa, iz 1976, danas i jedna od Nacionalnih povijesnih staza. Dugo je ona bila glavna prometnica Aljaske. Njome je putovala posta, njome su putovali ljudi, njome su putovale namirnice. Junaci na njoj stvarani, legende radjane. Kad je zlatna groznica popustila i ljudi se poceli vracati tamo odakle su i dosli, i promet njome drasticno se smanjio. Isto tako i uporaba saonica sa psecom zapregom. Pojava aviona, krajem 20-ih godina, signalizirala je kraj tom starom nacinu prijevoza. Zadnji udarac zadala mu je pojava snowmobilea. Sredinom 60-ih, vecina zitelja Aljaske nije vise ni znala za stazu Iditarod i za vaznu ulogu koju su huskies, eskimski psi, odigrali u ranom naseljavanju Aljaske.
Na scenu stupa Dorothy Page, samozvana povjesnicarka iz mjesta Wasilla. Svijesna uloge koju su huskies i staza Iditarod odigrali u burnoj povijesti Aljaske, ona predlaze odrzavanje godisnje utrke, od Anchoragea do Nomea, na zapadnoj obali Beringovog mora. Godine 1973, ona je i odrzana unatoc mnogima koji su vjerovali da je cista ludost slati tolike ljude u nepreglednu i nenastanjenu Aljaskinu divljinu. Imati malo ludosti te prve subote, ozujka '73, nije bilo naodmet! Trebalo je prevaliti 1.800 smrznutih kilometara kroz arkticku tundru, preko dva planinska lanca, relativno pouzdanog leda brojnih rijeka i daleko manje pouzdanog leda nad dijelom Beringovog mora, pod temperaturama od -54 stupnja i vjetrom od 160 km na sat! Dvadeset i dva mushera zavrsila su utrku te godine. Gotovo 500 do danasnjeg dana - iz 20-ak saveznih drzava Amerike te zemalja od Svedske do Italije, Japana i Australije, Kanade i zemalja bivseg Sovjetskog Saveza.
Medju njima - ribari, odvjetnici, lijecnici, rudari, umjetnici od 18 do 88 godina starosti! Pobjedniku onog prvog Iditaroda trebalo je 20 dana i 49 sati da prevali udaljenost od Anchoragea do Nomea. Danas, psi su brzi, vozaci upuceniji, oprema bolja, uvjeti manje teski, zahvaljujuci predanom radu par tisuca dobrovoljaca - organizatora Iditaroda, od onih najmladjih do onih najstarijih. Mnogi od njih na taj nacin provode svoje godisnje odmore. Bez dobrovoljaca, ne bi bilo Iditaroda! Oni dezuraju na preko 20 punktova 1.800 km duge staze, oni Cessnama prevoze veterinare i lijecnike, hranu za pse, namirnice i potrepstine, oni djeluju kao koordinatori utrke ili jednostavno pruzaju moralnu podrsku svakome od mushera. Logisticki su to napori jednaki velikoj i vaznoj vojnoj operaciji! Danas, istu udaljenost pobjednici prevaljuju za devet dana. Svih ovih godina, ta utrka - najveci sportski dogadjaj Aljaske, ostala je vjerna viziji "majke Iditaroda", Dorothy Page: "Da duh utrke nikad ne promijeni nikakav pritisak izvana, da ona uvijek bude pravi, istinski Aljaskin dogadjaj, da ga ljudi Aljaske kao takvog cijene, i da ih on inspirira pionirskim duhom proslih dana".
Iako Iditarod manje-vise slijedi onaj povijesni put koji je vodio do udaljenih rudarskih kampova, utrka se od samog pocetka odrzava u znak sjecanja na jedan drugi dogadjaj iz Aljaskine ne tako davne proslosti. Bio je sijecanj, godina 1925. Cica zima. U mjestu Nome izbila je epidemija difterije. Najblizi serum bio je u Anchorageu. Vlakom je mogao samo do Nenane. Od Nenane do Nomea, oko 650 milja, serum je morao, kroz gustu mecavu, saonicama. Bilo je potrebno njih 27. Zadnje je, nadomak Nomea, prevrnuo snazan vjetar i vozac je, golim rukama, iz snijega vadio rasuti teret, uspravio saonice i nastavio. Serum je u Nome stigao za 127 sati, na vrijeme da spasi zivote stotina njegovih zitelja, zahvaljujuci odvaznim vozacima-musherima. I njihovim vjernim psima. Svi su musheri dobili zlatne medalje, a glavni huskie zadnjih saonica, Balto, dobio je cak i spomenik u njujorskom Central Parku!
Bez huskieja, ni uspjeh Iditaroda ne bi bio moguc. Za ovogodisnju, 29. "najvecu utrku na Zemlji", utrku Iditarod, prijavljeno je preko 120 sudionika. Prema pravilima, svaki moze koristiti najvise 16 pasa. Medju sudionicima, kao i ranijih godina - muskarci i zene. Prva zena, pobjednik Iditaroda, bila je Libby Riddles, 1985. Iducih pet godina, utrkom je dominirala jedna od najsnaznijih i najdiscipliranijih atleticarki stoljeca, legendarna Susan Butcher. Tad se i rodila izreka "Aljaska gdje muskarci su muskarci, a zene pobjedjuju u Iditarodu!" No, stvarni pobjednici utrke su - psi. Oni su pravi atleticari. Vitki i brzi, oni obozavaju trcati. Musher Gary Paulsen rekao je: Iditarod nije samo utrka saonicama; nije niti utrka ljudi; nije utrka za novac; nije manifestacija machisma, niti zenske snage, niti uma, niti hrabrosti. To je utrka pasa...baza jednadzbe su huskieji!"
Iditarod nije moguce usporediti ni s jednim drugim natjecateljskim dogadjajem u svijetu. Ta izvanredna utrka moguca je samo u Aljasci. Ona suprotstavlja zivotinju i covjeka prirodi, divljoj, okrutnoj prirodi Aljaske. Svaka prevaljena milja izraz je stovanja njenoj uzbudljivoj povijesti. Iditarod je prica o pustolovini i smionosti. Svaki musher ostvaruje djelo u koje se tek rijetki upustaju - bio on pobjednik ili onaj koji je zadnji pristigao, dobitnik "Crvene lanterne" u Nomeu. Kad je ona skinuta, Iditarod - na jezicima Indijanaca Athabascan i Ingalik "udaljeno mjesto", zavrsio je. Njeno svijetlo pali se na pocetku utrke. Kad je ono ugaseno, svaki je musher prevalio udaljenost, svaki je za sebe i svoj tim huskieja - mush, mush, mush, osigurao mjesto u analima Iditaroda, u povijesnim analima Aljaske!