Veljaca je, tradicionalno, mjesec crnacke povijesti, mjesec u kojemu Amerika slavi bogato i raznoliko afro-americko nasljedje. Mjesec u kojemu Amerika istrazuje povijest i kulturu Amerikanaca africkog porijekla i uvijek iznova otkriva pravu riznicu prica o trijumfu ljudskog duha, riznicu nadahnutih pripovijesti obicnih ljudi koji su se uzdigli iznad uvreda i ponizenja izazvanih predrasudama. Uz sve promjene nastale u americkim rasnim odnosima od onih davnih dana Jackieja Robinsona, Rose Park ili Martina Luthera Kinga, rijeci jedne pjesme ni danas nista ne gube na svojoj snazi. Bila je to ne samo jedna od prvih protestnih pjesama Amerike nego, mozda, i njena najsnaznija i najtrajnija.
"Juzna stabla nose cudno voce,
Krv na liscu, krv i u korijenu,
Crna tijela njisu se na
Juznom povjetarcu,
Cudno voce visi sa topola.
Idilicna slika otmjenog Juga,
Izbocene oci i iskrivljena usta,
Slatko i svijeze mirisi magnolija,
A onda iznenadni miris spaljenog tijela.
Voce je to za vranu da ga kljuca,
Ostavljeno, da kise skuplja,
Vjetru, da iz njega sise,
Suncu, da na njemu trune,
Drvetu, da sa njega padne,
Cudno i gorko voce, to je.
Pjesmu , napisao je, 1937, jedan bijelac. Njujorski Zidov po imenu Abel Meeropol. Potaknut jednom fotografijom stravicnog cina lincovanja. No, od 1939, kad je prvi put izvedena, pjesma je u trajnom, profesionalnom i emocionalnom, vlasnistvu jedne crnkinje koja za nju ni rijeci nije napisala. Pjevacice Billie Holiday. Ona i pjesma postali su "jedno" jedne veceri u Café Society, u to vrijeme jedinom rasno integriranom klubu New York Cityja. Manager Billie Holiday, John Hammond, protivio se tome da Billie uvrsti pjesmu u svoj repertoar, zbog njene snazne politicke poruke. Prestrasena, i sama Billie je oklijevala. Kad je te veceri pjesma zavrsila, klubom je zavladala mukla tisina. A onda, jedna je osoba plasljivo i nervozno zapljeskala. Odjednom, bucnim pljeskom pridruzili su joj se svi. Koliko je hrabar i odvazan bio cin Billie Holiday govori i cinjenica da ce punih 16 godina jos morati proci prije nego sto ce Rosa Park odbiti ustati sa sjedista na jednom autobusu u Alabami.
Danas, vise od 60 nakon sto je napisana, u Americi drugacijoj od one koja ju je inspirirala, rijeci te pjesme, kao malo koje druge, jos uvijek burkaju duse. Pjesma koja je najavila pocetak pokreta za gradjanska prava, nedavno je proglasena jednom od deset pjesama koje su promijenile svijet!
Tako neobicna, tako snazna, tako prijeteca bila je pjesma "Strange Fruit" da je godinama bila drzana u nekoj vrsti umjetnicke karantene. Rijetko se mogla naci u trgovinama, jos rjedje cuti na radiju. "Zestoki prosvjed rijecima i glazbom, prvi nepriguseni povik protiv rasizma," rekao je za "Strange Fruit" jazz-kriticar Leonard Feather. Mali je broj onih koji su je kasnije uvrstavali u svoj repertoar - Josh White, Nina Simone, Abbey Lincoln, Dee Dee Bridgewater, Cassandra Wilson. Dva su razloga zbog kojih taj broj nije veci - tema, za mnoge jos bolna i teska, i duga sjena koju na pjesmu jos uvijek baca Billie Holiday.