Linkovi

Američko predsjedništvo (8/6/04) - 2001-08-10


U cijeloj povijesti nije bilo ureda koji bi se mogao usporediti s onim Predsjednika Sjedinjenih Americkih Drzava. On stoji sam za sebe - spomenik politickoj viziji onih koji su je i stvorili. U proteklih 211 godina, od Georgea Washingtona do Williama Jeffersona Clintona, 42 su se covjeka pokusala odazvati tom izazovu.

Ocevi-utemeljitelji americke nacije sprva su toliko zazirali od "izborne monarhije" da u prvoj povelji nije bilo cak niti spomena predsjednika. Sve do filadelfijske konvencije, 1787, izvrsni ured nije niti postojao i prije izbora prvog predsjednika, Georgea Washingtona, trebale su proci jos pune dvije godine.

U svijetu kojim su vladali monarsi, u svijetu u kojemu je sloboda bila samo san, sastavljaci Ustava upustili su se u eksperiment u slobodi i stvaranju nove vrste celnika vlade, "poduzeli veliki korak kad su, za jedan izborni polozaj, sjedinili dostojanstvo jednog kralja s mocima jednog predsjednika vlade".

Premda su sira ogranicenja predsjednickog ureda definirana Ustavom, detalji poput treba li predsjednika zvati "Njegovo patriotsko Velicanstvo" ili "Njegovo Velicanstvo, Predsjednik", bili su predmet raspri prvih senatora ove zemlje. Tako snazna bila je tradicija kraljevske vladavine! Nesto ozbiljnija pitanja kojima su se bavili tadasnji senatori, predmet su raspri i danasnjih. Primjerice - sirina predsjednickih ovlasti dodjeljenih mu Ustavom. U usporedbi s danasnjim, oni prvi predsjednici imali su male ovlasti. Vecinu ozbiljnih pitanja rijesavao je Kongres. Za vrijeme gradjanskog rata, Abraham Lincoln preuzeo je vise ovlasti od bilo kojeg mu prethodnika. Reakcija je bila zestoka. "Predsjednik ima slusati Kongres, pridrzavati se zakona", izjavio je tadasnji senator John Sherman. Jos dugo nakon toga, predsjednici su upravo to i cinili.

Tijekom cijele povijesti republike, Predsjednistvo su oblikovali oni koji su u najvisem uredu i sjedili. Slabi ili jaki, gotovo svi su ostavili traga. Mnogi su i povijest pisali. Najjaci - George Washington, Thomas Jefferson, Andrew Jackson, Abraham Lincoln, Woodrow Wilson i oba Roosevelta, najvise su i doprinijeli ugledu i moci predsjednickog ureda. Kad je George Washington, "prvi u ratu, prvi u miru, prvi u srcima sunarodnjaka", izraz koji je skovao pukovnik Henry Lee i od kojega se cesce cuo, i cuje, samo onaj drugi - "otac Amerike", dakle, kad je Washington bio po prvi put izabran predsjednikom, nicega nije bilo - ni zgrada, ni ministarstava, ni procedura, ni presedana, ni tradicija. Nije cak bilo niti Kapitola. Postojali su samo Ustav, covjek i - golema zadaca. Tridesetog travnja 1789, Washington je izgovorio rijeci koje otada izgovara svaki predsjednik. Dao je prisegu da ce "predsjednicke duznosti obavljati vjerno i savjesno te da ce, kako najbolje zna i umije, cuvati, stititi i braniti Ustav Sjedinjenih Americkih Drzava."

Washington je Predsjednickom uredu donio prestiz velikog vojnog zapovjednika. Sjajne pobjede u ratu za nezavisnost protiv britanske krune bile su te koje su mu i osigurale jednoglasni izbor za predsjednika. Kako je zemlja rasla, rastao je i mijenjao se i Predsjednicki ured. Jefferson ga je ucinio vise demokratskim, manje kraljevskim. I utemeljio Predsjednistvo kao politicki ured koji moze ucinkovito djelovati na Kongres. Takodjer, otkupio je, za Ameriku, podrucje Louisiane. Jackson je Predsjednicki ured osnazio primijenjujuci punu izvrsnu moc, kako u radu s Kongresom tako i sa drzavama, vjerujuci da tu moc, kao predsjednik, dobija izravno od naroda. Lincoln je, pod pritiskom rata i kriza, bitno prosirio predsjednicke ovlasti i odredio presedan koji su kasnije slijedili drugi "ratni" predsjednici.

U miru, Theodore Roosevelt vidio je u predsjedniku istu ulogu kao i Jackson - branitelj interesa svih ljudi. Sa Wilsonom, Predsjednicki je ured dobio jednu novu moralnu odliku koja je potvrdila Sjedinjene Drzave kao svjetsku silu i Predsjednika odredila kao jednoga od vodja, i glasnogovornika, svih slobodnih ljudi. Franklin Roosevelt otisao je jos dalje i tu ulogu prosirio, odredivsi Predsjednistvo kao polozaj moralnog i politickog utjecaja u cijelome svijetu.

George Washington predsjedao je zemljom od oko 4 milijuna zitelja. Bill Clinton - zemljom od 253,000.000. Svaki od Washingtonovih nasljednika predsjedao je zemljom sve vecom i sve slozenijom. Svaki novi razvoj tehnologije, dovodio je Predsjednika blize narodu, pravom izvoru njegove moci, unatoc cinjenici da se, od Washingtonovih dana, stanovnistvo zemlje povecalo za preko pedeset puta. Kad su polozaj i odgovornosti bili manji, Washington se zalio na zahtjeve koji su se pred njega postavljali. Sredinom 20. stoljeca, Truman je rekao: Niti jedan covjek nije u stanju stvarno ispuniti predsjednicku duznost. Uz sve njene ozbiljnosti, Predsjednik nosi jos jedno breme, breme koje je mnogoga od njih natjeralo da pozeli ponovno postati privatnim gradjaninom. Izvrgavanje javnoj kritici. Dok su ga jedni zvali "ocem nacije", drugi su Washingtona zvali "ocuhom nacije".

I "americkim Cezarom". Johna Adamsa "despotom", Jeffersona "pijanim anarhistom", Lincolna "pavijanom", "monstrumom" i "mesarem" i prijetili mu vjesanjem, lomacom i sudbinom koja ga je na koncu i snasla. Johnsona su takodjer zvali "pijanicom" i "izdajicom" i"bezvjernim demagogom". Franklin Roosevelt za neke je bio "diktator" i "paranoik Bijele kuce". Svaki se od njih morao s tim imenima nositi i miriti. Medju pravima za koje se Predsjednik zaklinje da ce ih cuvati i stititi, pravo je i na slobodu govora. Vecina njih, braneci to nacelo, bila je prisiljena i patiti od te prakse.

Uz sve terete i odgovornosti, sto je to sto hrabre i talentirane ljude nastavlja privlaciti predsjednickom polozaju? Neke od odgovora moguce je naci u zivotima onih koji su vec sluzili, ljudi ciji zivoti su bili jednako raznoliki kao i povijest zemlje, ljudi koji su bili farmeri, businessmeni, novinari, odvjetnici, profesori, generali. Potaknuti ambicijom, voljom i zeljom da sami doprinesu, oni koji su sluzili kao predsjednici, bez ozbira na to koliko su postigli, svi su u povijesti zauzeli odredjeno mjesto kao vodje jedinstvenog eksperimenta u demokraciji. Neki su bili na teret Republici. Neki nisu postigli velike rezultate. Neki su na postavljeni izazov odgovorili velicanstveno. Svaki od njih dao je nesto, ako nista drugo onda - kontinuitet. U svom obracanju Ustavnoj konvenciji u Philadelphiji, 1787, George Washington je rekao:"Odredimo standard kojega se mudri i posteni mogu pridrzavati; sve ostalo u rukama je Boga".

XS
SM
MD
LG